Moram priznati da me poziv iznenadio. Dugo se nismo čuli. Opet, na Pina Giergiu se ne možeš ljutiti. Ili kako on voli reći, Giuseppe. Dobro, ako mu je tako draže. Meni je uvijek bio Pino. Javio se i želio nešto, nakon 16 godina - pojasniti.
Hrvatska je posljednji put igrala na prvenstvu svijeta prije 16 godina. U Kanadi. Trener je bio Pino Giergia, Hrvatska je osvojila broncu, koja nije uvijek dobivala zaslužen tretman, za što smo - svi zaslužni. I ja sam smatrao da je trebalo biti srebro. Ali kad te 16 godina nema...
Uglavnom, Pino je tamo upao u nešto što se na sudu tretiralo “sekusualnim napastvovanjem”. Verbalnim naravno.
- Pročitao sam to opet u tvojim novinama. Eto, ispada da je to važnije od rezultata.
Dobro, ne bih rekao da je važnije, ali Pino se ne da...
- Sad ću ja tebi objasniti kako je bilo.
A bilo je, kaže Pino, ovako:
- Ona je bila policajka, podrijetlom Talijanka, bila je pod punom ratnom spremom. S palicom, pištoljem.
Pričali su i sjeli nešto popiti.
- Ja kavu, ona čaj. Dohvatila se limuna, cijedi limun u šalicu, a ja pitam, “mogu li pitati nešto što bi možda moglo biti malo neugodno?”.
Nema problema, mogu pitati što hoću...
- Onda dobro, znate li razliku između limuna i sperme?
Ne zna.
- Onda kušajte limun.
I još nešto.
- Pitala me čime se bavim, ja kažem hortikulturom. “Zanimljivo”, kaže ona. Zanimljivom, bavim se hortikulturom međunožja.
Tako je to završilo tužbom.
- Nitko nije stradao, nitko nije osuđen. I ja se toga ne sramim. Lagana ironija ili veliki cinizam, nazovi kako hoćeš. Kad bi tako nešto bilo kažnjivo u Europi, ja bih pet puta dnevno bio u zatvoru.
“Hoćeš napisati?” Hoću. Bilo je i prošlo. Za nekog neugodno, za nekog ne. Bilo pa prošlo. Medalja je ostala.