Šesnaest godina poslije. Od Toronta (1994.) do Istanbula (2010.), od Giuseppea Giergie do Josipa Vrankovića. Giergi je olimpijski nastup izborio Mirko Novosel trećim mjestom na EP-u 93. u Münchenu, izgubivši od Rusa u polufinalu. Bilo je to vrijeme senatora - Skansija, Novosela, Giergie... Svaki po jedno natjecanje. I jedna medalja. Ciklus je zatvorio Aco Petrović godinu dana poslije (EP Atena ‘95).
Senatori još rigaju vatru na bivšeg izbornika Repešu poslije 6. mjesta u Poljskoj. Svi smo zajedno zabijali ruzinave čavle na Pinov križ. A bio je treći uz samo jedan poraz (opet Rusi !). Bila su to vremena slave hrvatske košarke. Kukočevo doba. Kada je i Arapović bio - zvijezda. A Bog mu je dao samo visinu... Na Igrama u Barceloni dirigirao je Dražen Petrović. Rađa trpao u koš, Perasović pogađao elegancijom manekena. A Stojko ordinirao negdje u oblacima...
Ponos hrvatskog sporta dok su nogometaši bili još u - pelenama. Pokojnog predsjednika Tuđmana je na večeri u restoranu La Dorada razljutio samo novinar upitom - kada će klubu iz Maksimira vratiti ime Dinamo! Finale s Amerikancima, Jordanom, Birdom, Barkleyjem, Magicom Johnsonom. Poker asova jedinog Dream Teama.
Došli smo do finala s “pozivnicom”, na mala vrata. Markiz Juan Antonio Samaranch obožavao je Dražena. Kakav bi to olimpijski turnir bio bez Dražena i Kukoča.
Repeša je izborio OI (Peking) nakon 12, te SP (Istanbul) nakon 16 godina. Posuo se pepelom i - otišao. Slavenu Biliću bi pozlatili postojeći spomenik da je doplovio do Južne Afrike.
Josip Vranković nastavlja njegovom stazom. Radićev čovjek? Svatko je nečiji izbor! Neka slaže novi mozaik. A kritike ga moraju motivirati.
Dobili smo Amerikance (2. sa svjetskog rankinga), nepobjedive ako tako odluče, Sloveniju kao priliku za vraćanja duga i novu (staru) velesilu Brazil. Teže nije moglo! Gore nego nogometna skupina Brazil, Portugal, Obala Bjelokosti.
Treba pokušati nogu podmetnuti susjedima, na EP-u su nam pobjegli s udice, a onda u križanju krenuti na - Srbe i lisca Dušana Ivkovića. Nikakav imperativ, hrvatska košarka ništa ne znači na svjetskoj sceni, ali može biti otrovna zmija. Vranković mora stvarati momčad za Europsko prvenstvo 2012. Ova je generacija - potrošena. Od velikih obećanja ostala je još samo poljska prašina.
Ali hrvatska košarka nije mrtva. Istanbul nakon Pekinga. Igrat ćemo opet s Amerikancima kao u Barceloni ‘92.