StoryEditor
JUGOPLASTIKA

NEVEN BERTIČEVIĆ Legenda o najvećoj momčadi na svijetu

Slušajući Bošu Tanjevića shvatio sam da strast koju nosiš u sebi zauvijek ostane, i ljubav prema momčadi i igračima koje si jednom u novinarskoj karijeri pratio. Rezultati su prolazni, ali ta strast ostaje vječna. I baš zato nitko ne može zaboraviti Gripe i priču o jednoj velikoj generaciji koja se tamo rodila

S Gripa na Svetog Duju otišla je poruka da se rodila velika, najveća generacija

Igrom slučaja, dan uoči stvaranja ovog teksta gledao sam jedan, kao i obično, zapažen, zanimljiv i emotivan nastup Bogdana Tanjevića, velikog košarkaškog trenera. Iako danas ne živi u Sarajevu, Sarajevo nikad iz njega nije otišlo. Veliki košarkaški trener, koji je ostavio trag diljem Europe i ostao u svijetu košarke, upamćen je kao prepoznatljiv borac za Europu i europsku košarku koju je NBA liga pokušala, ali nikada nije uspjela dotući ili pokoriti.

U trenutku kada je s puno emocija govorio o momcima koje je vodio do prvaka Jugoslavije, danas na pragu proslave 40 godina toga velikog trijumfa, koji se dogodilo na krilima prije svega Mirze Delibašića i gomile sjajnih košarkaša, predvođenih Tanjevićem, dosjetio se što je tada bilo najteže. “Najteže je bilo postati prvak Jugoslavije. Tu smo se morali dokazati, i to je za nas, čini mi se, u tom trenutku bilo nešto nezamislivo.”

Sve što je slijedilo bio je hod po zvijezdama, a Tanjević i danas, toliko godina poslije, kaže da su se takvi događaji mogli očekivati, poslije su se dogodili, a bilo bi ih još, samo...

 

Svjetska košarka u Splitu

- Samo da su klubovi mogli zadržati svoje zvijezde do 25., 26. godine, ali kako je to bilo nemoguće, i nama je na određeni način ostalo da živimo od snova. I ja sam toliko puta pomislio kako bi bilo lijepo sa skupinom mladih momaka sve to ponoviti.

Siguran sam da takvo što postoji i u svijesti svih naših velikih košarkaških pobjednika, a tu prije svega mislim na klub koji se rodio na Gripama, otišao do europske, pa i svjetske vrijednosti s Gripa, svijetu košarke je, između ostalih, dao Tonija Kukoča i Dina Rađu, da bi danas, kada slavi velikih 30 godina od prvog trijumfa u Kupu prvaka 1989. u Münchenu, bio prikucan na margine hrvatske košarkaške stvarnosti, baš kao što su na marginama ili na dnu prikucani Cibona i Zadar, a svi su u svoje vrijeme bili perjanice prije svega europske košarke. I zato moj višegodišnji prijatelj Josip Bilić, koji je bio glavni operativac te velike momčadi s Gripa, zna kako je morao izgledati taj put i što su morali napraviti da bi ga prošli.

 

Početak na Svetog Duju

I zato je zapravo najlakše reći da je sve počelo na Svetoga Duju, 7. svibnja 1988. godine, kada je ta čudesna momčad s Gripa načinila prve velike korake te će poslije biti prepoznata u Europi kao najbolja. Ne samo najbolja u tom razdoblju apsolutne vladavine u kojoj su tri puta zaredom bili prvaci Europe, nego najbolja u 20. stoljeću, najbolja svih vremena. Uostalom, za to su krajem devedesetih dobili priznanje jer je to bila nagrada ne samo za košarkašku izvrsnost, nego i za sve ostalo što su napravili u igračkom i organizacijskom smislu.

Zašto ta momčad nikad nije završila u Europskoj kući slavnih, pitanje je na koje nije lako dati pravi odgovor, a možda je najjednostavnije reći da nikome nije palo na pamet kandidirati ih. Pritom mislim i gledam prema HKS-u, ali kako bi ovo trebao biti prigodan tekst o jednom važnom trenutku povijesti kluba s Gripa i svih momaka koji su tamo igrali, onda ćemo tu stati i reći kako bi možda u jednom od sljedećih europskih jubileja, koji će se Jugoplastici dogoditi i za godinu i za dvije, ta momčad za sve što je učinila za hrvatsku košarku bila vrijedna jedne takve nagrade. Jednu je već dobio Dino Rađa, ali njega su kandidirali veterani za koje igra, a u Springfieldu su ga izabrali u originalnu Kuću slavnih. Siguran sam da ta počast čeka negdje po putu i Tonija Kukoča, ali da bi se to dogodilo, prvo se moralo dogoditi nešto drugo.

Prvo su morali osvojiti naslov prvaka Jugoslavije, i to na Svetoga Duju, jednog svibnja 1988. godine. Zlobnici bi rekli, bio je to dan kada je “umro Partizan”, ali bio je to dan kada je Split pokazao svijetu da u sportu nema favorita i autsajdera, nego samo dobrih, velikih i najvećih.

- Nemoj zaboraviti da je Partizan ranije te godine igrao europski Final Four i da je bio jedna od najboljih momčadi u Europi. Baš kao što je to bila i Cibona koja se prva upisala na tu zlatnu listu trijumfima u Ateni i Budimpešti.

 

Nije bilo čuda, momčad je odrasla

I kao što se spontano dogodilo, netko će reći čudo, ali čuda nije bilo, nego samo slika jedne velike momčadi i jednog velikog trenera koja je otišla do kraja i tek onda proslavila taj trenutak. Nekoliko godina ranije Cibona je već sve pripremila i naručila za veliko slavlje jer je u trećoj utakmici finala ugostila Zadar, a onda im se dogodio Petar Popović. I slavlje su morali otkazati. Nikad nisam vidio skupinu tužnijih likova nego nakon te utakmice, ali takvo što se u Splitu nije moglo dogoditi jer su proslavu počeli planirati tek na kraju utakmice i sve isplanirali u hotelu Park, pedantno, kao što je moj prijatelj Biba uvijek ozbiljno radio.

Možda samo jednom ga je nešto povuklo nekoliko koraka unaprijed, kada je naručio nekoliko boca šampanjca za svaki slučaj ako se nešto veliko dogodi u Münchenu. Dogodilo se, i tih nekoliko boca šampanjca, prošvercanih i čuvanih na ledu, u vrijeme kada se igralo finale bilo je konačni znak da je ta momčad odrasla, unatoč nekim prognozama da im se takvo što nikad neće dogoditi.

Ostat će pitanje koliko i pitanje o tome jesu li pogodili angažiranjem Božidara Maljkovića. Kad odigraš na pravu kartu, onda je jasno da ćeš uvijek biti pobjednik, ali to nije bilo toliko jednostavno. U Splitu su imali jedan zanimljiv običaj, a to je da su se znali zakačiti na svim tim sastancima u traganju za najboljim rješenjem. Jednom je moj prijatelj Josip objasnio kojim su putem krenuli.

- Mi smo prvo razgovarali s Vladom Đurovićem, koji je 1985. vodio Zadar do naslova prvaka. Ali, to se nije dogodilo. U našim je razgovorima bilo puno mišljenja, suprotstavljenih mišljenja, ali onoga trenutka kada smo izašli sa sastanka svi smo branili isti stav. Klupski stav. I to je bila i ostala naša najveća vrijednost.

Razgovarali su na Gripama s još nekim ljudima, Rankom Žeravicom i prije svega Aleksandrom Nikolićem, a “Profa” je, kako su ga zvali na Gripama, čini se bio za Maljkovića, kad već nisu mogli doći do čovjeka kojeg su drugog držali na listi - Bore Đakovića. A profesor, samozatajan kakav je bio, prihvatio je ulogu savjetnika jednog mladog, velikog trenera u stvaranju, ali je ostavio ogradu.

- Samo ako će me Božo prihvatiti kao takvog.

Božo ga je, naravno, prihvatio i tako je postavljen kamen temeljac jedne velike momčadi koja se rodila početkom svibnja 1988., da bi u travnju 1989. dohvatila zvijezde.

- Mi smo otišli u München kao potpuni autsajderi. Ispred nas su bili Barcelona i Maccabi, a mi smo na trećem mjestu bili samo zato što smo imali nešto bolji koš količnik od solunskog Arisa. Svi oni koji se sjećaju tih dana znat će da su bila tri favorita i oni. A oni su bili Jugoplastika.

 

No, povijest je pokazala da ne pobjeđuju samo najpoznatija imena, nego samo oni koji su tog časa najbolji i spremni načiniti taj iskorak. A Jugoplastika s Kukočem, Rađom, Ivanovićem, Pavičevićem, Sretenovićem i Perasovićem bila je spremna i više nego što su to mnogi vjerovali, pogotovo u Barceloni, jer su i nakon Münchena ostali bez naslova prvaka Europe. Riječ je o momčadi za koju su igrali San Epifanio, Amerikanac Norris,španjolski reprezentativac Jimenez Pasivilio, Salo Zabal i Crespo, i onda se dogodio prvi čin te velike drame.

Splićani su ušli u finale i dok se Split na Gripama pripremao za veliki Davis Cup obračun, u kojem je Jugoslavija s Goranom Ivaniševićem i Slobodanom Živojinovićem pobijedila Španjolsku koju su predvodili Sergio Casal i Emilio Sanchez, u jednom kutku Europe jedna je velika košarkaška momčad dotakla zvijezde. Da, i Maccabi je bio favorit velikog finala jer je Maccabi uvijek živio od Amerikanaca, stvarnih ili naturaliziranih, i uvijek su ih imali četvoricu-petoricu. Ovaj su put u njihovim redovima zvijezde bili Kevin Magee i Ken Barlow, dok je domaća zvijezda bio i ostao legendarni izraelski kapetan Doron Jamchi. Jugoplastika je, predvođena Kukočem i Rađom koji je proglašen MVP-om završnog turnira, načinila prvi korak u velikoj trilogiji u kojoj je Europa bila njihova i samo njihova.

Bio je to još jedan od onih dočeka koji se pamte pa ćemo poslije biti svjedoci klasičnih pretjerivanja jer za neke je u tom dočeku momaka s Gripa sudjelovalo i više od sto tisuća ljudi, od kojih su neki i prvi put čuli za Jugoplastiku te su prvi put čuli da je momčad odjevena u žuto krenula u pohod koji će dvije godine poslije završiti u Parizu. Gripe su bile pune, kao i u većini europskih utakmica koje je Jugoplastika igrala i pobjeđivala takve velikane kao što je bio solunski Aris predvođen legendarnim Galisom i Janakisom. Ali, Barcelona im je uvijek bila meta, Barcelonu su pobijedili i poslije kada više nisu dolazili na Final Four kao autsajderi. Već u Zaragozi su bili favoriti, no Pariz je možda bio konačno ostvarenje sna, iako je trijumf u Münchenu bio najveći, i to zato što je bio toliko neočekivan, a i prvi se najdulje pamti.

Nakon Zaragoze je došao na red Pariz. Božo Maljković je otišao da bi Barceloni donio ono što su toliko silno željeli - naslov prvaka Europe, no to će se dogoditi tek poslije. Dozvolu za odlazak je imao i Dino Rađa, ali dvije ponude koje se nisu mogle odbiti - jedna koja je došla na adresu Gorana Sobina, vjerojatnije najpouzdanijeg krunskog igrača kojeg ste mogli zamisliti, i Duška Ivanovića - učinile su splitsku momčad poprilično prorijeđenom.

Ali, opet, i u tom je sastavu još uvijek bilo dovoljno pravih igrača, od Perasa, Naumovskog, Naglića i Sretenovića do onoga koji je tim strojem na terenu dirigirao - Tonija Kukoča koji je bio najbolji igrač Final Foura u Zaragozi i Parizu, uz sjajan nastup novog čovjeka Zorana Savića i jednog Amerikanca koji je igrao košarku u francuskoj drugoj ligi, da bi došao u Split. Malo je onih koji će se sjetiti da mu je ime bilo Avie Lester, svi su ga zvali “Ante Luster”. I dok su se u klubu povremeno na treninzima križali i zaključili da “naš Ante” ne može ni bačvu pogoditi, Lester je u Parizu shvatio što mora napraviti i kako igrati s Tonijem Kukočem, da bi bio najbolji ili jedan od najboljih. I on i Zoran Savić.

Jugoplastika s Kukočem, Rađom, Ivanovićem, Pavičevićem, Sobinom, Sretenovićem i Perasovićem bila je spremna za uspjeh i više nego što su to mnogi vjerovali
 

 

Brazda koju se ne može zatrpati

Jer, svima je njima bilo jednostavno kada bi na terenu vidjeli Kukoča, kojemu je trener Željko Pavličević pronašao sjajnu poziciju korektora u reketu. A Toni je bio takav, uvijek je igrao, rijetko se bunio i samo jednom, a to nikad neću zaboraviti, u napadu potpune iskrenosti rekao mi je što bi napravio da je dobio loptu u zadnjem napadu i zabio protiv Utah Jazza:

“Prošao bih pokraj onog stolića na kojem je stajala nagrada najboljeg igrača finala i odnio bih taj pehar doma”. Nije se dogodilo, pehar je nakon obračuna završio u Salt Lake Cityju. U vitrinama Michaela Jordana. A Toni Kukoč je nakon Pariza i brilijantne karijere na Gripama otišao u legendu.

Baš kao što su u legendu otišli svi ti momci koji su u Münchenu nosili zastavu jedne velike momčadi s Gripa i zastavu jedne velike košarke kakve danas, nažalost, u Hrvatskoj nema.

Ali, još sam nešto čuo iz nastupa Boše Tanjevića dok je govorio o svojoj košarkaškoj ljubavi. I onda shvatiš da strast koju nosiš u sebi zauvijek ostane, i ljubav prema momčadi i igračima koje si jednom u novinarskoj karijeri pratio. Rezultati su prolazni, ali ta strast ostaje vječna. Baš kao što je vječna strast za hrvatskom košarkom, klupskom i reprezentativnom, koje danas više nema, ali dok je bila, ostavila je toliku brazdu koju ništa ne može zatrpati ili baciti u zaborav. Baš kao što nitko ne može zaboraviti Gripe, jednu legendu koja se tamo rodila, legendu o velikoj, najvećoj momčadi na svijetu.

Dino Rađa: Dan kad smo postali prvaci Europe

Nemoš virovat da je 30 godina prošlo od Munchena. Ka da je bilo nekidan. Proleti karijera začas, a evo sanveć dobro pribacija pedesetu. Taj dan će mi ipak ostat u sjećanju. Bio je to najveći i najdraži uspjeh u mojoj karijeri.

Dakle došli smo ka totalni autsajderi, neznan ni sam kako smo se uopće plasirali. Tako nas i tretiraju organizatori. Zadnji termin za trening, prvi ujutro rano i takve sitnice. Mali neki hotel u Dachau strasse i mi sami u njemu. Znamo da smo došli na Final 4 ali smo toliki autsajderi da se niko previše ne uzbuđuje. Nema one treme ni tenzije jer se apsolutno ništa ne očekuje osin da izgubimo šta manje. Atmosfera ka da igramo neku prijateljsku utakmicu.

Prije prve utakmice polufinala protiv Barcelone drži Božo (Božidar Maljković, trener Jugoplastike. op. ur.) sastanak kako ćemo igrat. Taktika, ko koga čuva i kako ćemo pick branit.... Tehničke stvari, ništa posebno novog. Sve smo to trenirali svakodnevno, a igrali protiv njih već dva puta tako da nekih velikih tajni nije bilo. Nakon njega dođe profa (Aleksandar Nikolić, trener koji je u to vrijeme bio Maljkovićev mentor. op. ur.) i kaže: Momci nemojte da izgubimo 30 razlike pa da nam se smiju, da kažu da smo zalutali ovde.

Krenemo mi rasterećeni u utakmicu i ovi nikako da nas slome. Vidimo da se može igrat. Kako je išlo kraju nama samopouzdanje naraslo, a oni se stisli. Na veliko izneneđenje dobijemo mi legendarnu Barcu. I opet ista priča za finale. Identična. Dvorana kompletno u žutin majicama jer su i njihovi i naši originalni dresovi žuti. Ludilo atmosfera. Niko ne priča o tome kako ćemo dobit nego daj da se ne osramotimo. Opet Božo svoje, obrana ovako, ti Sobine Kevina udavi, ti Dino pomagaj, zagradit svi skupa i tako dalje. Opet profa posli njega ista priča ka i dva dana ranije. Djeco draga ovo je meni najveći uspjeh u životu. Sva finala i osvojene titule do sada ne mogu se mjeriti s ovim. Tako mladi a već dogurali do finala kupa prvaka. Ajde nemojte da nas zgaze. Bolji su, imaju 4 Amerikanca i strašnog Dorona. Pokušajte se izborit da bude barem blizu.

Utakmica jako slična polufinalu. Tu smo s njima i ne damo se. Vidimo polako da se može parirat i oni kako ide kraju polako padaju mentalno, a mi se dižemo u nebo.

Negdi pred sam kraj prvog poluvrimena radin blok na vrhu reketa za Sretu (Zoran Sretenović, bek Jugoplastike. op. ur) i onaj njihov Amerikanac Simms me nabode lakton u pleksus namjerno. Niko ništa nije vidija, suci najmanje. Meni se odma zakrvave oči i tražin ga za vratit međutim svira se kraj poluvremena. Svlačionica. Božo drži govor, pa Profa svoje i izlazimo vani na teren. Meni Profa čini prstom da dođen do njega. Kaže “da ga nisi taka” Ja njemu “ koga, šta”. Znaš ti i koga i šta. Ništa njemu nije moglo promać.

Znam da se po internetu stalno povlači ono moje zakucavanje kao momenat odluke, a ja znan da je taj momenat bija minutu ranije kad san udvojen podvalija Sreti na zicer. Tu san zna da je gotovo iako je bilo još par minuta do kraja i samo 7 razlike za nas. Ali u mojoj glavi je to bija momenat odluke di san bija siguran da su gotovi. Jednostavno osjetiš kad je druga ekipa mentalno nokautirana.

Kad je svira kraj totalno ludilo po terenu. Plesanje, pivanje, šampanjac, we are the champions svira. Nikome nista nije jasno samo ogromna emocija izvire ka lava iz vulkana. Kako san dobija MVP zadržalo me na terenu i ulazin u svlačionicu. A unutra skoro pa tišina. Nikome ništa nije jasno šta smo napravili. Svi su veseli ali nema nekog ludila ka šta san očekiva. Božo već prica o nadolazećem prvenstvu i neda da se previše opuštamo.

Doček u Splitu je bija nešto neopisivo. Na sletanju sa iz aviona vidila kolona auta sve do grada. Nisu nan dali da izađemo iz zgrade jer je bilo more ljudi. Aerodrom blokiran. Nema ni odlazaka ni dolazaka. Uspili smo se popet na krov zgrade do aerodromske i pokazat pehar ljudima. Probili su ogradu ka da je od papira da bi došli šta bliže. Kako nije bilo moguće izać tako su nan poslali autobus na pistu i na izlaz kuda inače samo vojni avioni idu u hangar smo izašli na gornju cestu. Čitavin puten pratili nas je gomila ljudi i auta. Ulaz u grad spekakl. Na svakom prozoru tvornice Jugoplastike ljudi sa zastavama i transparentima. Na raskršću prema Poljudu dočeka nas kompletna postava Bobisa sa kapama i bilin keceljama i ogroman natpis na lancunu. Sve ulice zakrčene. Krećemo se 5 na sat. Dolazimo do tunela i zaustavlja nas policija. Kažu ne možete na Rivu. Mi insistiramo a oni kažu da bi nas pustili ali da nema šanse i da nikakva vojska ne bi uspila napravit prolaz autobusu. Preusmjere nas direktno na Gripe.

Dan danas žalin šta nismo mogli doć na Rivu. Bar povirit minut. Na Gripe smo nekako među iljadama ljudi došli blizu dvorane i onda momenat koji nikad neću zaboravit. I sad mi suze dođu na oči. Na izlazu iz busa našla se neka stara žena od svojih sedamdesetak godina i svakome od nas ljubila ruke i govorila. Fala van dico, fala van dico. Neman pojma koja je žena bila. Vjerojatno nije ni živa više pa da ovo pročita ali mi nikad neće dok san živ izać iz glave.

U dvorani opet ludnica. Mislin da Gripe nikad nisu bile punije i da neće nikad više. Ako inače stane tri iljade nategnuto, tu noć je bilo valjda 5 iljada ljudi. Utiskali su se ka sardine. Svi su tili doć vidit pehar. Prozvalo nas je jednog po jednog i kad je uša Duško (Duško Ivanović, kapetan Jugoplastike. op. ur.) s peharon nasta je stampedo. Kako smo preživili neman pojma. Tih par dana bilo je nevjerovatno. Ka da ideš po zraku, a ne po cesti. Vrlo brzo smo se morali probudit. Čekala nas je utakmica protiv Vojvodine. Nama svejedno, a oni ako izgube ispadaju iz lige. Pehar kupa prvaka na centru a oni kroz zajebanciju daj nemojte igrat sto posto. Moš mislit. Ko bi o srama izgubija.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:49