Razbijena Dinamova vojska na bojnom je polju kapitulirala pred Bjeličinim organiziranim trupama. “Zagreb šaptom pade”. Kakvi su, blijedi i beskrvni bili na terenu u drugom poluvremenu, takvi su bili Jurčićevi igrači i prilikom izlaska iz svlačionice. Muk i tajac, nevjerica zbog propuštene prilike za novi plasman u Ligu prvaka. Nakon zagrebačkih 0-2, neki su ipak uspjeli sačuvati mrvicu optimizma.
Sammir, Husejinović, naravno, i Rukavina definitivno nisu. Zamišljeni i u crnim mislima, nisu se udostojili progovoriti niti riječ.
Duje Ćop priznao je loše izdanje, no opet je ponudio malo nade:
- Kao da se sve u ovoj utakmici urotilo protiv nas, baš svaki detalj. Mogli smo zabiti u prvom dijelu, nije niti jedna ušla. Njima su ušle obje od iole izraženijih prilika. Imao sam osjećaj da nam se svaka lopta krivo odbija. I to isključenje, mislim da to sudac nije morao napraviti. Niti je bilo pregrubo, niti je igran džon...
Josip Pivarić imao je poseban pogled na utakmicu:
- U prvom smo poluvremenu bili bolji, bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Nažalost, nismo, i u nastavku smo pali. Teško smo oštećeni od sudaca. Kod drugog gola bio je čisti prekršaj na meni, sapleo me njihov igrač baš ispred pomoćnika. I ne vjerujem da to nije vidio, nije želio vidjeti. Vidio sam i isključenje Rukavine i uvjeravam vas da je sankcija bila pregruba. No, nema veze, da smo i sedam golova primili u ovakvoj utakmici, vjerovao bih da ih gore možemo postići osam!
Bijes, rezignacija, tuga, emocije su se miješale među Dinamovim igračima. Većina ih je ipak priznala da Dinamo nije bio na razini na kojoj su očekivali.
Slično je “disala” i svečana loža.
Gradonačelnik Milan Bandić u pravilu je uvijek susretljiv, no i on je ovaj put pokušao izmigoljiti sa stadiona neprimijećen. Ipak je, uz kiseli osmijeh, procijedio:
- Nada umire posljednja, igra se još 90 minuta. Nećemo se sada već predati…
Iz trenerskog kuta kratko je rezimirao Igor Pamić, ali kolegijalno nije želio svaljivati krivnju na Jurčića:
- Nažalost, ne sjećam se kad je Dinamo bio tako blijed, nije pokazao niti trunku one goropadnosti kakva ga vrlo često krasi. Pinto nije ni prešao u suparničku polovicu. Je li imao blokadu kakvu igrači nekad imaju, ili je to trener tražio, to ne znam…
Od kritika se zato nije ustručavao naš glavni “Austrijanac” Otto Barić:
- Niste me, očito, slušali ni čitali ovih dana. To je samo nama svojstveno, najprije smo bezrazložno podcjenjivali suparnika - kao da mi smo bolja momčad. A zatim na terenu, igra se odlučujuća utakmica za ulazak u Ligu prvaka, a tu nema ni trunke agresije, pritiska na suparničku zadnju liniju, njihovi se halfovi dodaju koliko žele, a nitko ih ne pritišće. Zašto je netko pomislio da se takvom igrom i tim pristupom može proći momčad kao što je Austria? Njihovi su igrači previše inteligentni. Mislim kako ne postoji prilika da prođemo dalje.
Robert Kovač pokušao se našaliti ispred stadiona: Ne znam, nisam ni bio na utakmici, samo sam došao po brata. No, onda se uozbiljio:
- Preko krila se nije igralo, ne sjećam se kad smo bili tako loši. Nije to zaista bilo dobro. No, treba se nadati, izgledi jesu minimalni, no ne smijemo se predati.
Austrijsku vizuru ponudio je Kaja Rogulj:
- Malo smo u prvom dijelu precijenili Dinamo, no onda smo vidjeli da tu ima prostora i za nešto više. Trener Bjelica nas je na poluvremenu potaknuo da idemo agresivnije, poslušali smo ga i, srećom, smo iskoristili dvije prilike.