ZAGREB - Sjećam se priče iz The Suna, kada je Eduardo da Silva potpisao ugovor za Arsenal. U najsretnijem trenutku karijere, kada je Arsene Wenger za njega platio 12,000.000 eura i kada se namirio za tri života, sjetio se dana očaja, kada se u kafiću “Viva”, pored maksimirskog stadiona, smrzavao i kada su mu suze kapale u šalicu čaja, za koji je jedva skucao deset kuna.
Bili su to dani kada je Eduardo da Silva živio na rubu gladi. Njegovog sunarodnjaka Leandra vratili su u Brazil. Menadžer Suzano je nestao u Rio de Janeiru, o njemu se povremeno brinuo tek bivši šef marketinga NK Croatia Guido Prister. Napadale su ga i ozljede i bio je na utabanoj stazi stotine Dinamovih talenata, koji su bez pravog skrbnika i podrške obitelji završili u petoj ligi.
U to vrijeme Zdravko Mamić je pokrenuo agenciju “MSA” u Fijanovoj ulici. Bila je to vrlo moderno uređena agencija, s kartotekama igrača, koje su imale posebne opaske o vrlinama i manama. Ali, postojali su i posebni ugovori , koji su bili u sefu i nedostupni javnosti, o njima se samo govorkalo. Mamić je angažirao nekoliko skauta, koji su prepoznavali mlade, nadarene igrače, s kojima bi Mamić kasnije potpisivao ugovore o skrbništvu. Naravno, nakon potpisa ugovora uslijedio bi i - poguranac...
U to vrijeme Mamić je imao u svojoj “štali” oko 50 uglavnom mlađih igrača, među kojima je bio i Eduardo da Silva, ostavljen od Boga i vraga. Od tih pedeset, osim Eduarda, Mamiću su se isplatili Boško Balaban, Jerko Leko, Luka Modrić, Hrvoje Čale i Boštjan Cesar. I oni su, poput onih koji su kasnije propali i nestali, vozili skupe automobile, imali pune džepove novca, stanovali u elitnim kvartovima, a Zdravko Mamić se brinuo da ih smjesti u izlog gdje će ih bogati klubovi i inozemni menadžeri najprije spaziti. Tako je bilo i sa Eduardom, Mamić mu je osigurao igranje u Dinamu, hrvatsku putovnicu, članstvo u A-reprezentaciji i plasman u Arsenal. Danas ne razgovaraju, Dudu je zaboravio “suze koje su kapale u čaj...”.
U međuvremenu se Mamić riješio agencije , kako ga ne bi prozivali zbog sukoba interesa. Agenciju je prenio na sina. Zaradio je velik novac na Bošku Balabanu, Da Silvi, Leki i Modriću. Samo, neki o tome ne govore, a neki su podigli glas protv “ropstva”, u koje su se dobrovoljno ukrcali, ne razmišljajući previše o “rikvercu” od 20 posto. Ni Eduardov menadžer Suzano nije iz Brazila dolazio u Zagreb kada su Eduardu pucali ligamenti, njegovi njemački odvjetnici su se pojavili tek kada je Dudu počeo zabijati za Dinamo i postao reprezentativac. Tada je i on doletio prvim avionom po svoj dio i kada je namiren, nestao je u Brazilu.
Danas se govori kako se Mamić obogatio na transferima igrača, i to je istina. Ali, ne govori se da je bio u “gepeku” zbog novca, koji je uložio u više od 40 igrača, koji su se pokazali kao promašene investicije. Zna li netko možda gdje danas igraju Tomislav Gondžić, Dejan Prijić, Danijel Krivić, Patrice Kwedi, Asmir Oraščanin, Teo Kardum, Ivan Žgela i još mnogi koji su u mladim danima bili proglašeni nogometnim genijalcima? A svi su vozili skupe džipove i svaki njihov gol bi Mamić bogato nagradio.
No, kada bi došlo do podjele transfere i kad bi se iz sefova vadili tajni ugovori, dolazilo bi do svađe. Tako je bilo s Balabanom, tako je sada s Eduardom, zbog toga Anas Sharbini nije došao u Dinamo. Sjećam se Europskog prvenstva U-17 u Engleskoj, gdje je Marko Janjetović bio u rangu Fernanda Torresa i Nike Kranjčara, gdje je Liverpool za Hrvoja Čalu nudio milijun funti. Sjećam se da su Antu Tomića Mamićevi šaptači proglasili novim Prosinečkim, da su se zbog Tea Karduma zakrvili Dinamo i Hajduk, da jer Danijel Krivić proglašen novim Robertom Carlosom. Na njima je Mamić debelo izgubio. Kao što je debelo zaradio na Balabanu i taj transfer ga je “vratio u život”...
Neke od tih famoznih ugovora Mamić je revidirao, neki su raskinuti, neki su obavijeni velom tajne, a on tvrdi da se tim poslom više ne bavi. Ali, to ne znači da i dalje nije “kapenzi”, da se u Mamićev džep ne slijeva veliki novac. Iako su takvi ugovori po propisima Fife nelegalni i mogu biti razvrgnuti...
Na kraju svega postoji moralni upitnik. Je li surovo i robovlasnički uložiti 50.000 dolara, da bi se naplatilo deset puta više? Jer, kako su Eduardu često pucali ligamenti, moglo se dogoditi da od tih 50.000 dolara Mamić ne vrati ni cent. Osim toga, Eduardov potpis nije samo na ugovoru s Mamićem, on je potpisao još nekoliko ugovora, koji su gotovo svi završili na sudu. Za njega definitivno vrijedi pravilo - dajte mu loptu i oduzmite olovku!