Hajduku ne bi više pomogli ni “junaci Židakove ulice” iz šezdesetih kad su ključeve vrata držali Škorić na terenu, a Šibl i drugi iza kulisa. Ne može ga spasiti ni Zdravko Reić zazivanjem prinudnog upravitelja kao u doba jugo-socijalizma, a Edo Pezzi je dignuo ruke i od Hajdukova mikrofona. Meni je pak palo na pamet razgovarati s Koljom Marasovićem, posljednjim predsjednikom Hajduka iz jugo-doba, koji je politički poslan da spasi Hajduk onih kasnih osamdesetih te se suočio sa 1990. kad su Igor Štimac i igrači “uživo” na utakmici u Australiji skinuli petokrake s dresa.
Štimac i ekipa nisu poslušali upravu koja je radila na proceduralnoj odluci, a upravo je tadašnji direktor kluba, ugledni sportski komentator Zdravko Reić, morao poslati faks u Australiju, ali su Štimac i ekipa bili brži. Kolja Marasović kaže da je Štimčeva akcija bila kontraproduktivna jer se do danas pogrešno smatra kako je Hajduk odugovlačio sa skidanjem petokrake kao jugoslavenski klub. Ali Kolja Marasović zato predlaže danas Igora Štimca za predsjednika Hajduka, što je lucidna ideja jer bi se jednim hicem/Štimcem riješila dva problema, i Hajduka i HNS-a.
Vlatko će sve pozlatiti
Nije teško zamisliti kakav bi to bio “bratoubilački rat” između Mamića i Štimca. Ili, nikad se ne zna, možda bi to bio pravi koncept atraktivne domaće lige. Investitori Mamić i Štimac znali bi se dogovoriti kako privući publiku i sponzore da investicije ne propadnu, pa makar da to podsjeća i na veliki biznis u američkom boksu prošlog stoljeća.
U tom projektu Marković i Srebrić pozlatili bi sve planove Štimca i Mamića, a možda bismo doživjeli i to da u derbiju BBB navijaju za Hajduk, a Torcida za Dinamo. Krajnje je vrijeme da se malo dalekosežnije projektira hrvatska nogometna scena, kako se ne bi pretvorila u doslovno virtualnu ligu Dinamove prvenstvene utrke s utvarama. Uostalom, i na globalnoj sceni se poslovni protivnici potpomažu dogovornom utrkom dolara, eura i drugog sitniša, kako stvari ne bi izmaknule kontroli na štetu svih.
Jadan li je bijeli navijač
Opasno je riskirati s “jednoumljem” na nogometnoj burzi našeg demokratskog kapitalizma u pelenama. Ako Hajduka više nema, onda ga hitno treba izmisliti. Ali kako? Propala je i teza o potrazi za uglednikom na mjestu predsjednika Hajduka, jer čemu uglednik na čelu nogometnog kazališta u kojemu se igra kao da nitko nije prošao ni onu elementarnu nogometnu školu. Suvremeni Hajdukov navijač jedva čeka kraj utakmice, potpuno iscrpljen fizički i psihički jer se preznojava strepeći svaki put kad lopta ide prema nekom hajdukovcu, hoće li mu proći kroz noge ili će se odbiti kao od spomenika legendarnom stogodišnjaku.
Nije to više ni kritika, nego baš naprotiv, moliš Boga iz samilosti, da mu lopta sretno sjedne, samo da se ne sramoti. Jer Hajduk više i nije materija koja se može kritički sagledati.
Izgubljena perspektiva
Što sad znači ostavka ili smjena trenera Vučevića? Pa upravo je odradio 12 utakmica, koliko i Stanko Poklepović. Špaco je osvojio samo dva boda više. Tko bi rekao? E, ali dojam je bio drukčiji, Hajduk se borio na sva tri fronta, imao je igru i kontakt s Dinamom, barem je izgledalo da ima i perspektivu.
Smjena Poklepovića nije donijela baš ništa, pa tako sad ne bi ni smjena Vučevića, nego je definitivno da Hajduku treba kolektivna smjena. Ili će lideri hrvatskog nogometa pristati na Ligu bez Hajduka. Nema ga, a toliki još žive na njegovu odbljesku. Vječan je i Mišo Kovač koji je u Varaždinu oduševio humanitarnim koncertom za pomoć djeci sa simptomima autizma. I Hajduk je upravo “sazreo” za pomoć s jednog Mišinog koncerta, recimo na Poljudu.