Prije godinu dana Lokomotiva je golom Jerka Leke u sudačkoj nadoknadi dvoboja u Zadru u fotofinišu utrke za Europu pretekla Zagreb. Ovog puta Leko nije trebao Lokomotivi da izbaci Zagreb u 2. ligu po drugi put u povijesti 1. hrvatske nogometne lige, drugi put u posljednje tri godine. Kapetan kluba s Kajzerice zbog kartona je s tribine odgledao utakmicu u kojoj je njegova momčad konačnim betoniranjem četvrte pozicije možda izborila novu eurovizu. Nju u utorak za Lokose mora ovjeriti Dinamo pobjedom protiv Slavena Belupa u finalu Hrvatskog kupa.
- Bacit ću se s vrha Cibonina tornja ako ispadnemo iz lige - pričao je Miroslav Blažević kad je u sezoni 2012/13. preuzeo posrnule Pjesnike.
Zagreb se nije spasio, ali Ćiro srećom svoje obećanje nije ispunio. Bio je 10. svibnja 2013. godine, a tri kola prije kraja u Kranjčevićevu je stigla Cibalia i 2:0 pobjedom gurnula Pjesnike u niži rang natjecanja. No kao što tada za Zagrebovo ispadanje nije bila kriva družina Miroslava Bojka, tako ni sada momčad Sretena Ćuka. Davno je Zagreb ispucao prvoligaške kredite i oprostio se od elite. Svi oni zaljubljenici u bijeli, u biti odavno crveni Zagrebov dres, samo su se hranili lažnim nadama o furioznom završetku sezone.
Službeno je kao trener novo ispadanje potpisao Dražen Madunović, neslužbeno, i puno istinitije to je učinio Dražen Medić. Predsjednik kluba koji je ne vjerujući hrvatskoj nogometnoj struci za trenera odlučio postaviti sam sebe. I kao kapetan usidrio je brod u sigurnu drugoligašku luku.
Na posljednjem oproštaju Zagreba od Prve lige u Kranjčevićevoj je prema službenom zapisniku bilo 800 gledatelja. Ovaj put nije ih bilo ni upola toliko, iako je u glavnom gradu dan bio prekrasan. Činjenica je da velika većina hrvatskih klubova bilježi pad gledanosti, no Zagreb je poseban slučaj. Nema u kutu zapadne tribine čak više ni one grupice uporno raspjevanih ciničnih navijača pod imenom Bijeli anđeli, stalnih kritičara aktualne klupske vrhuške koje se realno svodi na ime Dražena Medića. Nema ih već dugo, i oni su po pitanju Zagreba potpisali predaju. S brojnih strana moglo se i jučer čuti ''žao mi je Zagreba'', ali te vapaje s lakoćom je odnio ugodni svibanjski povjetarac. Nema onih tvrdih kritičara kojima je stalo do kluba koji je 2002. pod vodstvom Zlatka Kranjčara senzacionalno razbio dominaciju Dinama i Hajduka te se okitio naslovom najbolje hrvatske momčadi. Dojam je da osim ljudi iz kluba i njihove rodbine više nikoga nije briga. I to je najveći poraz kluba kojim su se Zagrepčani nekad ponosili. Za većinu nekadašnjih navijača to više nije njihov klub.
Zagreb je ispao iz 1. lige i nije kraj svijeta, ispadali su diljem Globusa i veći klubovi od njega. I nitko se ne treba baciti s Cibonina tornja, ali vrijeme je da se glavni i odgovorni pogledaju u ogledalo i shvate gdje su doveli klub koji je na svojoj domaćoj premijeri u 1. HNL 7. ožujka 1992. protiv zaprešićkog Inkera na tribine Kranjčevićeve privukao danas nepojmljivih 4.000 gledatelja. Simbolično, danas su na stadionu Zagreba po prvi put ove sezone profunkcionirali posebni ulazi s brojačima karata. Pjesnicima oni u 2. ligi neće trebati, a s obzirom na broj ljudi koji dolaze na njihove utakmice, taj uvjet za dobivanje prvoligaške licence, inače neispoštivan od početka sezone, nije im realno trebao ni do sada. To je realnost, nažalost...