Luka Modrić je dokazao da je u životu zapravo sve moguće ostvariti. I zbog toga ga čovjek mora voljeti. Moraš voljeti nekoga tko iz Zatona Obrovačkog uspije doći do Real Madrida i europskog nogometnog krova. To je priča koja može biti inspiracija i nadahnuće svima koji sumnjaju da postoje prepreke koje je nemoguće preskočiti. Modrić je dokazao da je sve moguće, uz veliku želju, posvećenost cilju i spremnost na veliki rad i odricanje.
Životna i nogometna priča Luke Modrića samo čeka da bude pretočena u knjigu ili film. Jer svi elementi prave sportske melodrame već su tu, ništa ne treba dodavati niti oduzimati. Život kao i obično piše najnevjerojatnije scenarije.
Najupečatljiviju misao o Luki Modriću izrekao je zadarski kolega Bernard Paleka u dokumentarnom filmu “El viaje de Luka Modrić” (Putovanje Luke Modrića) španjolske televizijske kuće Canal +.
“Njegov nogometni put je vrlo trnovit, ali to je nešto što se zove bitka za opstanak.”
Na tom nogometnom putovanju i u životnoj bitci za opstanak, Luka Modrić je uvijek vjerovao u sebe i to je zapravo “tajna njegova uspjeha”. U jednom razgovoru Luka Modrić mi je kazao:
“Često je samopouzdanje ključna stvar. Kad osjećaš da imaš vjeru u sebe, onda je sve lako. Vjerovao sam u sebe kad sam odlazio na posudbu u Zrinjski i kad sam se kasnije preko Intera vraćao u Dinamo. Znao sam da je nogomet sve što znam raditi, obožavao sam ga, kao što ga obožavam dandanas i onda je sav taj trud bilo lakše podnijeti. Moja je karijera išla postupno, nisam preskakao stepenice i to mi daje stabilnost i sigurnost danas kad igram u velikom klubu i u jakoj konkurenciji.”
Mentalna snaga je nešto što je Modrića izdiglo iznad ostalih, uz obiteljsku podršku, težak rad i veliku strast koju osjeća prema nogometu.
“Strast prema nogometu prati me od najranijeg djetinjstva. Oduvijek sam znao samo za loptu. Poslije škole ostajao bih do kasno igrati nogomet s prijateljima na ulici, a roditelji su uvijek znali gdje će me naći. I znali su da po cijele dane samo igram nogomet...”
Ratna kalvarija njegove obitelji koja je bila prognana iz doma u Zatonu Obrovačkom, a u kojoj je život izgubio Lukin djed Luka po kojem je i dobio ime, očvrsnula je Modrića. Iako mu je u to vrijeme bilo samo pet godina i teško da je shvaćao što se oko njega događa.
“Kad si dijete, onda ne razmišljaš o ratu, ne razmišljaš o stradanjima i problemima. Imao sam lijepo djetinjstvo, iako sam odrastao u hotelima. Ali sve te stvari gledao sam s pozitivne strane. Sjećam se kad smo došli u hotel Kolovare da je tamo bilo jako puno djece i da sam brzo stekao puno prijatelja. Moji roditelji nikad nisu govorili o tome koliko im je teško, iako znam da su se jako žrtvovali za nas djecu, a pogotovo za moju nogometnu karijeru.”
Lukini roditelji, Stipe i Radojka, u prognaništvu su odgojili troje djece, kćeri Jasminu i Dioru i sina Luku. To je bila njihova Liga prvaka. Luka je zahvalan što je imao takvu potporu, kao što je ima danas od supruge Vanje, sina Ivana i kćeri Eme.
Modrićev sportski otac Tomislav Bašić, nedavno preminuli nogometni učitelj iz Zadra kojem je Luka posvetio trijumf u Lisabonu, najzaslužniji je za nogometnu karijeru mršavog plavokosog dječaka iz Zadra u kojeg su mnogi sumnjali, kao i u to da će igrati profesionalni nogomet, a kamoli da će jednog dana doći do Real Madrida.
Bašić nikad nije sumnjao. Kad je Luka Modrić dolazio u Real, Bašić je ustvrdio:
“Luka se neće drugačije nametnuti nego igrom. Igra će ga stvoriti i postaviti da bude lider. Luka Modrić će biti osnovna poluga u igri Real Madrida”.
Luka Modrić je danas inspiracija i uzor mnogim dječacima koji počinju igrati nogomet. Kao dječak, i on je imao svoje uzore.
Vrelog ljeta 1998. godine kad je generacija “vatrenih” bila u pohodu na brončanu medalju na Mundijalu u Francuskoj, Luki je bilo 13 godina. Već je šest godina igrao nogomet u podmlatku Zadra, živio je s obitelji u prognaničkom hotelu Iž, i sa svojim vršnjacima gledao televizijske prijenose iz Francuske.
“Divio sam se Zvoni Bobanu. On je bio moj nogometni uzor”, prisjetio se puno godina kasnije Luka Modrić.
U to vrijeme već je sudjelovao na kampovima koje je za mlade talentirane nogometaše organizirao HNS, ali mladi Zadranin nije mogao zamisliti da bi jednog dana i on mogao biti reprezentativac i igrati na svjetskim prvenstvima. Ili je o tome samo potajno maštao...
Baš poput Zvone Bobana, i Luka Modrić je pokušao u Hajduku, ali ondje nisu prepoznali njegov potencijal pa je u 16. godini završio u Dinamu. Igrački je očvrsnuo u Zrinjskom, u 18. godini igrajući možda najzahtjevniju ligu u Europi. Nigdje nije morao otrpjeti toliko batina kao na utakmicama u Premier ligi pa ipak je na kraju proglašen najboljim igračem. U zaprešićkom Interu je pokazao da zaslužuje povratak u Maksimir, a ono što će uslijediti poslije toga već je - legenda.
“Za moju nogometnu afirmaciju najviše mi je pomogla reprezentacija. Pobjede protiv Engleza u Zagrebu i na Wembleyu bile su pravi okidač. Nakon toga nas je prepoznao cijeli nogometni svijet. Mi smo znali da smo dobri, ali ne toliko. S Dinamom sam odigrao puno europskih utakmica. Bilo je tu zapaženih pobjeda poput one protiv Ajaxa u Amsterdamu, ali ništa se ne može usporediti s trijumfom protiv Engleza na Wembleyju”, priznao mi je Modrić.
Slavena Bilića ističe kao trenera s kojim je razvio najbolji odnos, postali su prijatelji, a na terenu se najbolje slagao s Nikom Kovačem. U Brazilu će Modrić imati priliku taj odnos s Kovačem podignuti na veću razinu i poput Bobana povesti Hrvatsku prema krovu svijeta...