“Hrvatskom nogometu prijeti moždani udar”, rekao je nedavno rezignirani Goran Jurić, lider velike Dinamove momčadi iz doba dok je modri klub još igrao u Ligi prvaka. Predinfarktno stanje najbolje ilustrira završetak lige, u kojoj se ni nakon zadnjeg kola ne zna tko će ispasti, a tko biti novim članom elitne nogometne lige.
Najveći krivci što je nogomet postao “smeće koje nitko neće”, sjede u savezu, njihova nesposobnost i sebičnost osudila je nogomet na životarenje, a ne život. Vrh saveza nije poduzeo baš ništa da bi se raščistio kaos, jedino će se osoviti na stražnje noge kad su im ugrože ne privilegije, a za zbrku ih nije briga. Ne žele odstupiti, a ne znaju što im je činiti!
Jedva 500 gledatelja
S triježnjenjem bi trebalo početi u Rusanovoj ulici, u Kući nogometa, koja služi samo kao servis A-reprezentacije, za ostalo ih nije briga. Može li netko izvući tepih ispod nogu tih činovnika, koji su nedodirljivi samo zato jer ih štiti Mamić, apsolutni vlasnik nogometa. I nitko im ništa ne može, unatoč činjenici da su pogubili tolike utakmice i već dugo nisu pri zdravoj pameti. Liga sa 16 klubova je u ovakvoj gospodarskoj situaciji neodrživa, kao što je neodrživ i uništeni Hajduk, devastirana Rijeka, tek solidno izgledaju S. Belupo i Cibalia. Ali, samo solidno, nogometnih čuda iz provincije odavno nema.
Prodaj i dovedi Barçu
Kakva je to nogometna politika da, primjerice Hajduk, prodaje najboljeg igrača da bi doveo u Split Barcelonu za 2 milijuna eura, po mogućnosti s Messijem, a taj isti Hajduk gubi od H. dragovoljca, ali bi ”pokazao mišiće” nogometnim izvanzemaljcima. Zar ta logika nije na rubu pameti? Zar nije na rubu pameti u jednoj zemlji koju samo milimetri dijele od bankrota, plaćati nogometnog trenera 900.000 eura i da nogomet tog trenera u milijunskom gradu gleda najviše 3000 ljudi. A na noge tih lažnih zvijezda potrošeni su milijuni eura, iako za njihov prosjački nogomet nitko ne želi kupiti kartu. I zar nije sramotno da je Zagreb jedina europska metropola koja nema pristojan nogometni stadion...
Jedino zdravo tkivo našeg nogometa do jučer je bila reprezentacija. Nisam siguran da je to i danas. Ne zato što se nije plasirala na SP u Južnoj Africi ili što “malo visi” u kvalifikacijama za EP, već zato što ni ta reprezentacija nema naročitu perspektivu. Što će biti s tom reprezentacijom nakon Svjetskog prvenstva 2014. u Brazilu? Što će ostati od nje kada odu Šimunić, Olić, Kranjčar, Mandžukić, Modrić, koje su izraubali ili će ih potpuno izraubati lige petice? I tko će voditi reprezentaciju i klubove, kada u državi imamo dvojicu ozbiljnih trenera (Kuže, Kranjčar), kada je Bilić vjerojatno budući trener West Hama, kada Štimac nema trenerskih ambicija i kada su sa scene nestali Soldo, Zajec, “Baka” Slišković, a u nogometnoj mirovini su Blažević, Ivić, Barić, Poklepović, Skoblar. Od trenera u kojima ima nekog žara jedino bih ruku u vatru stavio zbog Stanka Mršića.
Amaterizacija lige
Kada sve zbrojite, jedini izlaz je amaterizacija lige, u kojoj će postojati četiri ozbiljna profesionalna kluba, a ostali će biti “zvučna kulisa”, sa skromnim, ali zdravim budžetom. Jer, kakva je to liga u kojoj Dinamo ima budžet od 20,000.000 eura i zanima ga jedino život u Europi, a u Karlovcu, Hrvatskom dragovoljcu ili Cibaliji nemaju ni za kavu? Da ne govorimo o minijaturnim klubovima, koji se guraju u Ligu 16, a u ozbiljnom nogometu jedva bi bili drugoligaši. Ligu treba srezati na razumnu mjeru, vjerojatno bi se tada i gledanost povećala, treba osvježiti nogometni savez i nogomet dati u ruke ljudima koji su izrasli u nogometu i u njega ne ulaze samo zbog profita. Inače će HR nogomet doista strefiti moždani udar!