ANTE REBIĆ

HRVATSKI TERMINATOR O novom fenomenu Vatrenih govore sumještani iz njegovih Vinjana Donjih, predsjednik njegova prvog kluba, bivši treneri...

Ante Rebić
 Ivo Ravlic / HANZA media, arhiv, REUTERS

- Neukrotiv. Na svoju ruku. Jogunast je uvik bio. Nisi moga’ s njim na kraj izać. Mi svoje, on svoje. Trener jedno, a on drugo. Kako on zamisli i gotovo - tako nam govore stanovnici Vinjana dva dana nakon utakmice u kojoj je Hrvatska pobijedila Argentinu, a Ante Rebić zadivio naciju kolosalnom borbenošću i spektakularnim golom.

- Dobar je i izrazito pošten, nema tu zbora, ali ljut i žestok k’o svi đavli! - opisuju dalje svoga Antu. Malo je ovo mjesto. Svatko zna svakoga, a svi, naravno, znaju Antu Rebića.

Ipak, najbolja adresa za početak priče o iznenadnom heroju nacije je u zaselku Grubine. Tamo živi Željko Jonjić Girić (63), profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Osnovnoj školi “Tin Ujević” u Krivodolu i prvi nogometni učitelj Ante Rebića. On i Pater Miloš iz Gorice prvi su prepoznali Antin nogometni talent.

- Vodio sam ga u Vinjanima nekoliko godina - priča Girić.

- Vodim ih ja protiv Splita i ljut sam, gubimo, ništa ne govorim. Šutio sam. I mali Ante se diže, a šta su imali, 12 godina. I govori: Treneru, sad ćete vidit šta ću napravit! I dobili smo ih 5-2, nikad to neću zaboravit, on je davao i namještao golove. Drugi put u Zagrebu, za selekciju Imotske krajine izveo je majstoriju kao Jurica Jerković protiv St. Etiennea. Stari će to znati, šešir ili kišobran, na sredini terena, balun priko glave protivnika. Ne može to svatko, moraš imat savršenu tehniku... - ne bez ponosa prepričava nam Željko Jonjić Girić nogometne početke Ante Rebića.

- Njegova je vrijednost što igrao on protiv Barcelone, Bayerna ili ovdje protiv Kamena, njemu je sve isto, isti đava! Igra bez kompleksa, ima samopouzdanje. Gaze njega, gazi i on njih, jeste ga vidili, sudac Irmatov ga je skoro potra’. E, ali zna se on i kontrolirat. Postoji djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. On je uša’ u zrelost i ja bih sa svoje strane htio zahvalit Niki Kovaču, želio bih ga upoznat. Vidio je da je mali Ante dragulj. Đava na lopti! Ne bih se čudio da ga sad u Bayern sa sobom povede!

Svake godine novi Hajdukov dres

A nakon što je Ante pokazao svoj talent očekivalo se da će ga put odvesti u Hajduk. Svake je godine mali Ante nabavljao novi Hajdukov bijeli dres i sanjao da će jednoga dana zaigrati u Hajduku. Konačno i otac Boško, autoprijevoznik s dva veća i dva manja autobusa koja ima odavno, prije no što je sin postao slavan, veliki je hajdukovac.

Znali su u Hajduku da se u Imotskome krije veliki talent koji je tada igrao u veznom redu, pozvali su ga sa sobom na turnir u Italiju. Šef škole je tada bio Goran Vučević, na turnir je te 2010. godine kadete poveo Ante Šećer. Nakon turnira Anti su rekli “dobar si, pratit ćemo te...”.

Naši sugovornici iz Vinjana i Grubina objasnili su nam da to “pratit ćemo te” i “javit ćemo se” nije slutilo ni na šta konkretno. Prošlo je neko vrijeme, a onda je danas pokojni Jakov Puljiz Rusov iz kluba Imotski došao na ideju uz tajnika kluba Matu Lešinu da zovnu gospođu Višnju, suprugu Slavena Žužula, gazde RNK Split. Višnja je djevojački Bago, iz Imotskoga, Žužuli iz Grubina. Svi su svoji, domaći. Susjedi. I predlože joj. Priča nam Lešina: “Čujte, Višnja, ima ovdje jedan mali. Puno je dobar igrač. Može li se štogod napravit? Hajduk se ne javlja, šteta da dite propadne. Zaslužuje veći rang...”

Ima taj mali, grehota da propadne

Split je taman ušao u Prvu ligu. Gospođa Višnja razgovarala je sa suprugom i Ante je prešao u Split.

- Mene su zvali moji iz Imotskog, kazali su kako u Vinjanima Donjim ima jedan dječak za kojeg se odmah tvrdilo da će biti kao novi Bokšić - kaže Slaven Žužul, predsjednik i vlasnik RNK Split, kluba koji se svojevremeno zahvaljujući Žužulu iz četvrte lige probio u prvu i postao, istina kratkotrajna, senzacija HNL-a.

- Mate Lešina, tajnik Imotskog - priča dalje Žužul - bio je uporan, plašio se da ga neki drugi klub ne odvede i onda smo ga doveli u juniore. Odmah se pokazalo, premda se zapravo u početku ponašao nekako sramežljivo, da ima potencijala. Tadašnji trener juniora Ivan Matić poslije svega nekoliko treninga mi je rekao: “Ovi mali može biti čudo od igrača”.

Rebić je iz Imotske krajine stigao kao vezni ofenzivni, volio je loptu imati u nogama, lako je stizao u prvi plan. I Matić, koji baš ima dara za uočavanje talentiranih, odlučio je Rebića staviti u špic, ubrzo se profilirao kao lijevo krilo.

- Darko Butorović, šef omladinskog pogona, pozvao me fasciniran Rebićem, prodornim, nezaustavljivim - prisjeća se Nenad Pralija, u to vrijeme sportski direktor “crvenih”, danas angažiran u HNS-u. Pogledao sam dva treninga i odmah ga odveo Ivanu Kataliniću, treneru prve momčadi. U svojoj igračkoj karijeri vidio sam brojne mlade igrače velikog potencijala, a Rebić me zaista impresionirao.

Prvi nastup za “crvene” imao je u posljednjem kolu Prve HNL na Maksimiru protiv Dinama (21. svibnja 2011.), rezultat 1-1. Gol za Split dao je Rebić. Od tada je bio nezamjenjiv u prvoj postavi. Jedini izostanak dogodio se protiv Fulhama u Londonu, u drugom kolu kvalifikacija za Euroligu (prvi susret s Rebićem Split je kao domaćin igrao u Dugopolju, bilo je -:0). Rebić se nije pojavio na vrijeme uoči puta za London, trener Katalinić nije želio čekati, rekao je “nema popusta ni za miljenika predsjednika”.

- Tražio sam od tajnika kluba Željka Sučića da se zaleti po Rebića, mali je zaspao, Sučo ga je doveo na aerodrom, nisam htio da mu propadne London, ali je Katalinić bio neumoljiv, poslao ga je na tribine - ispričao je predsjednik, koji od tada nije popuštao kad je u pitanju nastup Rebića. Žužulov miljenik morao je igrati.

- Želio sam ga naučiti pameti, tu lekciju siguran sam zapamtio je i više nikada nije kasnio - objasnio je Katalinić. Naravno, svima je, od predsjednika i vlasnika kluba do trenera, bilo jasno da je najvredniji igrač Splita.

I Katalinićev nasljednik, još jedan legendarni igrač Hajduka, Zoran Vulić odmah je prepoznao Rebićev potencijal. Nije mu Rebić igrao zato što je bio miljenik gazde kluba.

- Sentimentalan sam prema Rebiću, njega je Žužul tretirao kao sina, dok sam ga ja cijenio kao kapacitet za reprezentaciju. Ante je imao sve prerogative da bude vrhunski napadač osim što je na neki način bio na svoju. A to je trebalo otrpjeti… - govori Vulić.

Nekako u to vrijeme, kaže priča koju nam ipak nitko ne potvrđuje, predsjedniku Splita javio se i najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa, danas bjegunac pred zakonom, Zdravko Mamić, i izrazio želju da Rebića dovede u Dinamo. Ponudu je navodno odbio sam Rebić.

- Kad ne mogu igrati za Hajduk, neću ni za Dinamo. Meni je dobro u Splitu.

Bilo je jasno da je došlo vrijeme za transfer u inozemstvo. U početku je oko potrage za angažmanom u inozemstvo angažiran menadžer Danko Đikić, predsjednik Žužul nije bio zadovoljan i sve je dao u ruke Faliju Ramadaniju, utjecajnom posredniku (tu je glavni agitator bio Branko Miljuš, bivši prvotimac Hajduka, koji se bacio u menadžerske vode). I realiziran je transfer u Fiorentinu u visini od pet milijuna eura i Rebićevu godišnju gažu od 800.000 eura. Dvadesetogodišnji mladić iz Vinjana Donjih našao se u bogatstvu, bilo mu je kao u snu, odjednom mu je sve bilo dostupno, od vile i luksuznog automobila do financijske sigurnosti. To ga je zamantalo, nije se snašao, djelovao je kao izgubljen (osam utakmica, dva gola), treneri “viola”, u prvom slučaju Vicenzo Montella pa kasnije Paulo Sousa, posumnjali su u Rebićeve voljne sposobnosti.

Kupi za dva, prodaj za 40

- Fiorentina ga je kupila s razlogom, pratili su ga, skauti su odlazili u Hrvatsku da bi procijenili Rebića - rekao je Massimo Franchi, “speciale inviato” međunarodnog nogometa Tuttosporta. Međutim, ispada da se Rebić baš ni nije trudio. Na primjer, svi Dalmatinci brzo progovore talijanski, a on gotovo pa ni riječi. Jednom je Montella javno izrazio svoje nezadovoljstvo na račun Rebićeve nezainteresiranosti, rekao je da mu je dosadila njega pasivnost.

Rebića su poslali na posudbu u Leipzig, u Bundesligu, ali se ni tamo nije iskazao, pa su ga Nijemci vratili u Firenzu, a Paulo Sousa, trener Fiorentine ga je poslao u Hellas Veronu, klub koji je ispao iz prve lige. Onda se pojavio frankfurtski Eintracht, u stvari Niko Kovač, koji ga je izvanredno poznavao, tražio je od sportskog direktora Bruna Hübnera da ga dobiju na posudbu uz mogućnost otkupa i to za cijenu od dva milijuna eura. U Firenzi su jedna čekali osloboditi se Rebića…

Tako se dogodi da kupiš igrača za pet milijuna eura, pa ga prodaš za dva milijuna, a onda odjednom poslije sjajnih igara Rebića njegov klub Eintracht postavi prodajnu cijenu od čak 40 milijuna eura. Dobro, dojam je da pretjeruju, ali navodno su se već javili iz Tottenhama, menadžer Maurizio Pochettino, argentinski stručnjak, poželio je dobiti Rebića, ponuda je 30 milijuna eura. Je li to kraj ili će se licitacija nastaviti?

Fredi Bobič, novi sportski direktor Eintrachta, jedva je progutao odlazak Nike Kovača u Bayern (uz naplatu od dva milijuna eura), ali je na vrijeme odlučio zadržati Rebića (ugovor do 2020.). Navodno bi Kovač želio dovesti svojeg pulena u Bayerna…

Niko Kovač je upoznao kapacitete mladog Imoćanina u vrijeme dok je vodio hrvatsku U-21 reprezentaciju. Rebić je za mlađe hrvatske selekcije odigrao 22 utakmice, a u A-reprezentaciju ga je prvi plasirao Igor Štimac.

- Bilo je kritika na račun mojeg poziva Rebiću, kao da pogodujem njegovoj afirmaciji - rekao je Štimac.

- Kasnije to nisu prigovarali Kovaču, koji je Rebića vodio i na Prvenstvo svijeta 2014. U Brazil. Moram priznati, Niko je spasio Rebića, izvukao ga iz apatije, upregao u rad, pokrenuo njegove ambicije…

Štimac je poslao 20-godišnjeg Rebića na teren stadiona Rheinpark protiv Lihtenštajna u Vaduzu (14. kolovoza 2013.) i to u 67. minuti umjesto Ivice Olića kod rezultata 1-1. Praktično u prvoj akciji Rebić je postigao gol za vodstvo od 2-1, završilo je 3-2 za Hrvatsku (preostala dva gola postigao je Eduardo). Kad je Kovač naslijedio Štimca u ulozi izbornika forsirao je Rebića, mladi Imoćanin je ušao s klupe na sve tri utakmice Mundijala: protiv Brazila i Kameruna odigrao je po 12 minuta umjesto Jelavića, odnosno Perišića, a u odlučnoj utakmici protiv Meksika zaigrao je od 69. i neslavno otišao u svlačionicu u 89. minuti zbog crvenog kartona (isključio ga je, zamislite, Ravsan Irmatov, sudac iz Uzbekistana, koji je vodio našu utakmicu protiv Argentine u Nižnjem Novogorodu). Druga koincidencija se krije u činjenici da je Rebić debitirao kod Štimca, koji ga je poslao na teren umjesto Ivice Olića, što se dogodilo i kod Kovača, protiv Meksika također je zamijenio Olića.

Ako vam odgovaram, tu sam

- Rebić je, rekao sam, nekako bio na svoju, on ima svoj đir, ‘ja ću po svoju, pa vi kako hoćete, ako sam vam po volji u redu’ - objasnio je Štimac.

Međutim, nastup u Brazilu, taj doživljaj, po priznanju Rebića djelovao je kao okidač, odjednom njegovim ambicijama nije bilo kraja. Jedan od najcjenjenijih sportskih novinara Hrvatske Miroslav Rede posebno ističe ulogu Zlatka Dalića:

- Blažević je znao biti hrabar, hrabriji nego Ivić što se tiče napadačke orijentacije. Dalić ih je premašio za koplje forsirajući momke izrazito ofenzivnog profila: Mandžukića, Perišića, Rebića, Kramarića, s tim da im se priključuju Modrić, Rakitić, Kovačić, Brozović, ulazio je i Pjaca. Sjajno. Strašno. I što je najvažnije, gotovo odreda su posrijedi dribleri. Nije to nikakav avanturizam, već sustavno osmišljena i ostvarena koncepcija.

Rede nam zatim priča o svom prvom susretu s nogometnim talentom Ante Rebića:

- Zamijetio sam ga poodavno, kad je na nekoj utakmici u dresu Splita izveo savršeni centaršut, lansirao ga vanjskom felšom, desnom nogom slijeva. Odmah sam zaustio ‘zaboga, ovo je novi Skoblar!’. To sam i napisao, opčinjen raznovrsnošću. Ante, koji u ishodišnom pokretu ima fintu, na lopti je neobično čvrst, dribla i u lijevu i u desnu stranu. Puca silovito. Tko će ga takvog čuvati, tko uštopati.

U reprezentaciji je Rebić, po svemu sudeći, odlično prihvaćen. Najviše se druži s dalmatinskim, posebno splitskim prijateljima: Strinićem, Perišićem, Lovrom Kalinićem, a kada su zajedno u reprezentaciji, tada i s Marijem Pašalićem. Inače je prijatelj i s Markom Livajom, za kojega je navijao da bude u Rusiji i nada se da će uskoro biti dio “vatrenih”. Kada je pao Nikola Kalinić, kažu da nije preemotivno reagirao, jer je reprezentaciju trenutačno stavio iznad svih privatnih odnosa. Njegova drčnost i srčanost navodno se silno sviđa senatorima kao što su Modrić, Ćorluka, Lovren, Vida, Vrsaljko, Rakitić... Koliko se može čuti, Rebić nije noćna ptica, nije sklon izlascima. Nema ni neke posebne hobije, nije čak ni lud za PlayStationom, ali obožava kavu na rivi, dobar film i, posebno, kupanje. S Perišićem se svojevremeno u Portugalu prvo bacio u ocean...

Ne može to svatko, jel’ tako? Tako je

Zlatko Dalić ga je prihvatio roditeljski, puno s njim priča, baš kao i Dražen Ladić, premda je Dalićeva prva opcija za tu poziciju oduvijek bio Pjaca. No kako se on ozlijedio, Dalić je spremno dao šansu Rebiću, koji je na tome zahvalan. O vodećem golu Rebića protiv Argentine, tom voleju izvedenom na artistički način, baš neočekivano, tako da je Tomislav Ivković u svojem komentaru za Jutarnji list napisao kako bi “mnogi, čak 95 posto napadača pa i više u takvoj situaciji loptu najprije prihvatilo, umirilo i onda pokušalo izvesti egzekuciju”. To je potvrdio i Robert Prosinečki.

A Rebić na svoj način skroman, ali i razmetljiv, objašnavat će da “ni sam ne znam kako sam to izveo, došlo mi tako”. Njemački komentatori su Rebića već opjevali, pogotovo njegova dva gola za pobjedu Eintrachta u finalu kupa Njemačke protiv Bayerna (3-1). Iako su se sprdali na račun Antina nepoznavanja njemačkog jezika usprkos dvogodišnjem boravku u Frankfurtu (prevoditelj mu je bio suigrač Srbin Gajinović), divljenje njegovoj nogometnoj vještini nisu željeli sakriti.

Ajde, recite vi meni, može li onakvu golčinu zabit običan igrač? Jel’ tako da ne može? Vidi se da je poseban - priča nam konobar Drago (51) dok pijemo kavu prije odlaska iz Vinjana Donjih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2022 15:18