Mamić ih je sve smijenio, a oni opet stanu u red i čekaju da ih vrati nazad

ZAGREB - Zašto je Dinamova klupa predmet požude trenerskog ceha u Hrvata? Odgovor je sasvim logičan. Maksimir nudi sjajne uvjete rada, a u svlačionici imaš ono najbolje što nogometni Balkan nudi. Ako si u vječnoj potrazi za “dva igrača”, gazda neće imati zmiju u džepu. Svaki si dan u medijima i nije ti problem stvoriti si kult ličnosti. Imaš i veliku mogućnost da popuniš CV dvostrukom krunom, a i u Europi traješ sve do sredine prosinca. Dobro, svoj genijalni uradak nemaš kome ponuditi jer publika zaobilazi Maksimir, ali zato je tekući račun pun “k’o brod”. Zdravko Mamić je svakog svog trenera učinio milijunašem. Ali, i svako ljeto je u svlačionicu pod južnu tribinu poslao novo lice da obavi prozivku. Kako? Zašto?

Po odgovore smo krenuli u Peking. Ćiro Blažević za sebe će često reći da su ga u nogometno progonstvo otjerali raznorazni Medići i Mamići. Međutim, “trener svih trenera” nije htio otvarati novu frontu prisjećanjem na svibanj 2003. kad je nakon osvajanja naslova s Dinamom otišao iz Maksimira.

- Bio sam prva žrtva. I dosta sam pričao o tome. Možda je sada red na neke ostale žrtve da progovore - elegantno nas je otpilio Ćiro.

Ostale “žrtve”, kako ih je Ćiro nazvao, nisu baš bile raspoložene za razgovor. A okrenuli smo ih popriličan broj. Razlog? Ima nešto magično u toj Dinamovoj klupi, pa se nitko ne bi htio zamjeriti vladajućoj strukturi. Nikad ne znaš kada će te Zdravko Mamić nazvati i zaskočiti klišeiziranim pitanjem:

“Ljubavi, kad se vidimo u Maksimiru?”

Nama ostaje da se nadamo da po tom istom principu “ne bi se šteli nikome zameriti” ti treneri nisu vodili “modre” dok su bili aktualni u Maksimiru. Otto Barić nije iz te sorte. Uostalom, on i nije iz Mamićeve ere. Barić je vodio Dinamo kada se živjelo u raskoši, iako, ruku na srce, niti sada nije daleko od toga. Iza sebe je ostavio Hajduk na 21 bod, ali i na kraju sezone digao sidro.

- Došao je Fenerbahče i dva mjeseca prije kraja prvenstva ponudio tri puta više nego što sam imao u Maksimiru. Rastanak je bio neminovan - sjeća se Barić koji tvrdi da je u Dinamu izuzetno teško raditi, bez obzira na blagostanje.

- Dinamo ima lovu, ali i apetite. Problem je što za razliku od Europe ovdje nema nikakve konkurencije. Vani dođeš u veliki klub i imaš ambiciju biti prvak, ali ne nužno jer slično razmišljaju još tri, četiri kluba. Možeš kalkulirati, što je u Dinamu zabranjeno. Tu je normalno da budeš prvak, da dobro guraš u Europi, ali i da stvaraš igru - smatra herr Otto i ističe da je to zapravo nemoguća misija jer je igračima Maksimir tek usputna stanica.

- Ovdje se sve bazira na prodaji jer drugog prihoda nema. U moje vrijeme Canjuga je inzistirao da igrači dugo ostanu na okupu. A bez igrača na duže staze nema atraktivne igre i europskog rezultata. I onda je trener taj od kojeg se traže razlozi. Nadovežu se mediji, pa uprava, i slijedi razlaz.

Jedan od rijetkih koji je htio razgovarati na ovu temu je Nenad Gračan. S Dinamom je prvi prošao u skupinu Europske lige, ali na gostovanju u švedskom Elfsborgu je velik uspjeh bio zasjenjen dramom oko Nike Kranjčara.

- Ostvarite najteži klupski cilj, a svi pričaju o Niki Kranjčaru. Svako pitanje odnosi se na njega; zašto Niko ne igra, jel’ Kranjčar umoran? Apsurd, jer velik uspjeh kluba odjednom postaje najmanje važan. Pritisak je u Dinamo poseban jer se sve gleda kroz prizmu negativnosti. Tada je trener prvi na udaru, gubi kredibilitet u svlačionici i izvan nje i kraj je neminovan - smatra Gračan kojem je jasno zašto je klupa Dinama toliko privlačna da se neki vraćaju i po nekoliko puta u Maksimir.

- Tamo su najbolji uvjeti za rad i najbolji kadar. Sve što svaki trener priželjkuje, Dinamo mu nudi kao na pladnju. Tko bi to odbio?

Marijan Vlak sigurno ne bi. U nekoliko navrata vodio je Dinamo:

- Vojnik sam Dinama i nikada nisam imao problem vratiti se u Maksimir - odmah je naglasio Vlak koji je kratak rok trajanja trenera u Maksimiru nazvao kompleksnim pitanjem, ali i ponudio svoje viđenje:

- Čelnici u Dinamu malo su nestrpljivi. Treneri se brzo mijenjaju, a to donosi izostanak dugoročnog procesa koji bi svaki strateg neophodno morao imati. Ljudi moraju shvatiti da ovo definitivno nije profesija na kratke staze. A kada se u Dinamu procijeni da trener više nije “taj”, onda se traže bilo koji razlozi da ga se makne.

Kako bilo, Vaha je uplovio u nemirno razdoblje koje je svaki trener u Maksimiru osjetio na svojoj koži. Trofeji, koji u velikim klubovima znače i produžetak života na klupi, ovdje ne znače puno. Možda je i on ponešto naučio na primjeru svojih prethodnika, pa i zbog toga javno stavio oglas u L’Eqipeu da je u potrazi za poslom.