ZAGREB - Mamić je najavio tužbu, Eduardo odgovorio kako “jedva čeka”, a nacija se digla na noge. Da se spomenuti dvojac gleda preko ciljnika još od 2007. i odlaska Eduarda u Arsenal nije nikakva tajna. Otrovne strelice često su letile od Lijepe naše prema Otoku. I u suprotnom smjeru.
Mamić ga je nazvao “nezahvalnim balavcem kojem je kupio stan i auto, oslobodio ga okova menadžera Suzana i kupio njegovoj majci kuću u Brazilu”.
Ni ovaj nije ostao dužan. Iz Londona je poručio da mu u poreznim karticama piše kako je “radio za Dinamo, a ne za Mamićevu privatnu firmu”. Neki izvori tvrde kako se Zdravko Mamić spremao na tužbu već duže vrijeme. Samo je zbog senzibiliteta javnosti prema Eduardovom lomu gležnja morao pričekati neko vrijeme.
Kako bilo, situacija je posve jasna, a i epilog je izvjestan. Mamić zasigurno ne bi ulazio u mačevanje na sudu da nema jak argument u svojim rukama. A on je u ovome slučaju ugovor o suradnji s Eduardovim autogramom na kraju. Crno na bijelo.
Priča je počela 1999. godine kada je taj ugovor potpisan. Mamić je tadašnjem Eduardovom menadžeru Suzanu isplatio 50 tisuća dolara i time uzeo 25 posto prava na njegove prihode. Isti iznos imao je Suzano, dok se Eduardo morao zadovoljiti s pola iznosa. Neki tvrde kako je to robovlasnički ugovor, ali u to vrijeme je ta suradnja prije svega bila riskantan poslovni potez. Eduardo je 1999. bio tek talentirani mladić koji obećava. Ništa više od toga.
Osam godina kasnije stvari su se bitno promijenile. Dudu je čekao inozemni transfer, a na aerodromu u Zagrebu se pojavio Suzano. Tužio je svog igrača zahtijevajući 1,2 milijuna kuna, odnosno 25 posto napadačeve zarade u Dinamu. Dva mjeseca kasnije tužbu je povukao, a na Copacabanu se vratio sa 300 tisuća eura. Toliko mu je Mamić isplatio kao odštetu, ali i za raskid ugovora koji Suzanu jamči pravo na 25 posto Eduardove zarade. Ne bismo se čudili da i ova najnovija fronta na liniji Mamić-Eduardo završi na sličan način. Izvansudskom nagodbom.
Mamićeva tužba stigla je kao “as na desetku” njegovoj oporbi. Tu ponajprije mislimo na građansku inicijativu “Zajedno za Dinamo”, koja već duže vrijeme legalnim metodama pokušava ukazati na netransparentnost u Maksimirskoj 128. Oni se pitaju kako je moguće da državne institucije nisu reagirale na očiti sukob interesa, a najavu Mamićeve tužbe smatraju “besramnim pokušajem iznude hrvatskog reprezentativca”.
Ima li Mamić privatne ugovore s nogometašima? Vjerojatno ima. Ako ne on, onda njegov sin Mario, formalni vlasnik agencije koja surađuje s čitavim nizom nogometaša koji su igrali ( Modrić, Vukojević, Lovren...) ili još uvijek igraju ( Vrsaljko, Kelava) u Dinamu. Je li to riskantno ulaganje ili robovlasnički odnos? Svaka će strana tumačiti to na svoj način. Međutim, ako to zakon dopušta i ne sankcionira, onda je krivac onaj koji je taj zakon donio, ili ga nije provodio...