Čarobno jutro nakon Sočija i dalje je sa sobom nosilo zamamni miris trijumfa. Ispratili smo noć s hrvatskim navijačima u centru Zagrebu, no i dolazak zore nije rasplinuo san. Tisuće ljudi jednostavno nisu željeli kući. Željeli su nastaviti budni sanjati. Sve do srijede, sve do nove nade.
Danima već Englezi u svom klasičnom, silno duhovitom stilu prizivlju nogomet da se nakon pedeset godina vrati kući. Hrvatska to ne mora činiti. Nogomet se već vratio. S velikim praskom...
Nakon višegodišnje sumorne stvarnosti, razjedinjenja, polarizacija i bojkota koji se ovio oko nacionalne mezimice, a sve zbog realno jednog čovjeka koji je osmislio i sustav i sastav, hrvatski nogomet danas, zahvaljujući ovim čudesnim hrvatskim 'tovarišima', ima priliku zauvijek se istrgnuti iz šapa, zatvoriti ružnu stranicu i započeti neku novu povijest. U Rusiji hrvatski nogomet ima priliku ugrabiti ne samo nenadmašni rezultat, nego i 'clean start'. I to bi nogometnoj Vladi trebao biti glavni postulat. Nakon što se otuširamo šampanjcem pobjede, valjalo bi učiniti ne samo kozmetičke, nego i dubinske promjene. Onda bi ovaj pothvat Dalića i njegovih junaka bio još i veći...
Predugo, naime, traje razdor koji uništava nogometno tkivo, predugo nema zajedničkih, već partikularnih ciljeva, predugo ova reprezentacija živi i stari na trusnom tlu podjela. I činilo se da će baš takva otići u povijest.
No, eto, ne zbog plana, nego klasične improvizacije, hrvatskoj reprezentaciji dogodio se Zlatko Dalić, vatrogasac koji je bio dovoljno lud da preuzme tu rashodovanu mašinu s velikim brojem kilometara i očajnim vozačima. Hrvatska je dobila izbornika koji ima izniman socijalni intelekt, ali i znanje. Izbornika koji je vrlo brzo kupio Luku i kompaniju. Izbornika, konačno, koji je donio ne samo povijesni rezultat, nego i priliku da Rusija postane prijelomna točka hrvatskog nogometa. Dugoročno gledajući, to bi trebala biti konačna pobjeda ove generacije.
Gledajući kako se subota prelijeva na nedjelju, a narod ne želi otići kući, postaješ svjestan koliko je hrvatska reprezentacija nedostajala ovom obeznađenom narodu. I koliko cijela nacija vapi za tom sinergijom. I koliko je taj narod nedostajao i njima. Negdje duboko, ispod svih problema i zavada, krije se zapravo ljubav...Takav tandem, koji je u ovom obliku posljednji put na ovim prostorima viđen 2008. godine, da bi se sljedećih deset godina skrivao, spreman je za najveće stvari. Počevši od srijede i Engleske, koja će u mnogočemu za ovu Hrvatsku biti lakša utakmica od Danske i Rusije, pa sve do onoga trenutka kada padne zastor na Mundijal, a pred nama se otkrije obzor svakodnevice. To ljeto 2018. ostat će upamćeno kao signal u noći, putokaz kamo krenuti i kako ispraviti stvari koje su otišle predaleko, ali su ih “vatreni” uspjeli nagnati na pravi put. Hrvatska će sljedećih tjedan živjeti klimaks, koji, kako god da okonča, već je sada trijumfalan. Taj orgazmički osjećaj sreće, euforični privid neke bolje stvarnosti, sjajna je plava tabletica, pa makar na mjesec dana bila i čisti placebo. Hrvatska je u času kada su je gotovo svi prekrižili pokazala stav, karakter, snagu.
Uz jednog nevjerojatno karizmatičnog lika, Zlatka Dalića, ova je do jučer luzerska generacija izrasla u velikana, ušetavši u panteon besmrtnosti. Sebi, ali i velikoj većini ovog naroda, pa i onoga koji na van ne slavi, ali negdje duboko u sebi ipak igra zajedno s njome, ova je reprezentacija vratila sreću. Osmijeh. I nadu, tu zavodljivu gospođicu koja je u hrvatskom nogometu počesto bila tek obična prijateljica noći.
U srijedu u 20 sati, u prijestolnici nogometa Moskvi, Hrvatska će doživjeti svoju konačnu nagradu. Koju je dugo tražila, gdjekad od nje i (pod)svjesno bježala, da bi je sada, na kraju puta, čvrsto primila za šiju.
Da, možda se nakon svega nogomet zaista vraća kući. Tamo gdje i pripada. U Hrvatsku...