Nakon lošeg (p)Osla i pada reprezentacije na treće mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Euro 2016. nacija je tako impresivno ujedinjena u zahtjevu za smjenom Nike Kovača da čestito domoljubno oko nema izbora nego zasuziti od ganuća.
Ankete po portalima pokazuju plebiscitarnu volju (75 do 80 posto) za dekapitacijom mladog trenera koji je, istina, preskočio previše stepenica u zanatskom naukovanju prije nego što je sretno aterirao na izborničku klupu (baš kao i njegovi prethodnici Bilić i Štimac), ali je u ovom ciklusu sve do nedjelje i gostovanja na Ullevi stadionu kao neporažen čvrsto držao uzde u rukama. Eto nas tako još jednom na poznatom terenu, na našoj nogometnoj 38. paraleli, vječno nepouzdanoj granici koja ovdje razdvaja nogometne pukovnike i pokojnike...
Zazivanje Svevišnjeg
Da bi frkovito vrijeme moglo biti ispred nas, dalo se naslutiti odmah nakon Azerbajdžana kada je u igru pripušten sveznajući autoritarni bradonja s opasnom navikom da kontrolira utakmicu od prve do posljednje minute, a pritom ne govorimo o Jou Ingeu Bergetu. Referiramo se, jasno vam je, na onu Kovačevu fatalističku izjavu da je “sve sada u Božjim rukama”. Kako? Zašto? Zar je prvi ozbiljniji previd u sedam kvalifikacijskih utakmica dovoljan razlog da izbornik postane kolebljiv i meditativno raspoložen. U trenutku dok je momčad tražila jasnu instrukciju, impuls, a možda i šefovu glasnu grmljavinu, Kovač se pretvorio u mistika i pred kamerom zatražio od transcendentnog da pokaže malo milosti za njegova nastojanja. Kod nas već izvjesno vrijeme u ozbiljnim nogometnim krugovima vlada stav da posjedujemo generaciju reprezentativaca predodređenu za nešto veliko, recimo polufinale Eura. Takvo je uvjerenje dobrim dijelom podgrijavao upravo Niko Kovač, pobjedom protiv Azerbajdžana (6-0) ili maestralnom utakmicom na San Siru (1-1 s “azzurrima”) koje nose njegov autorski potpis. Njegovoj izborničkoj priči, koja traje već gotovo dvije godine, nedostaje, nažalost, konzistentnosti.
Defekt u mentalitetu
Otkako je preuzeo kormilo, individualni rejting igrača nekontrolirano je divljao... Rakitić je transferiran u Barcu, Kovačić u Real, Perišić u Inter..., no nacionalna momčad ne prati putanju njihovih klupskih karijera. Stagnira, trčkara na mjestu, čeka da joj pobjede padnu u ruke. Dalo bi se mudrovati o tome je li to rezultat Kovačeve stilske nedovršenosti ili možda defekt u mentalitetu igrača. Ne zaboravite da je postojeća okosnica momčadi godinama unazad znala neobjašnjivo propadati u formi. Bilić se nakon malih remek-djela protiv Engleske i Njemačke brukao u Tbilisiju i Pireju. Štimac je demolirao Wales i lako apsolvirao Srbiju pa se raspao u utakmicama sa Škotskom. Kovač samo prati krivulju...
Preživi li sjednicu Izvršnog odbora, Niko Kovač učinit će uslugu sebi i momčadi ako malo promiješa špil i jasnije se odredi. Ničije ime nije zapisano u kamenu, pa ni ono Mandžukićevo ili Modrićevo ako oni promašuju nemoguće prilike ili savršenu finalnu loptu čuvaju da bi lansirali suparnika u gol-priliku.