U rodnom selu Zmijavci blizu Imotskog u svakoj se kući sadio duhan, uzgajala vinova loza, pa sam ustajao u pet ujutro čuvati kravu i ni za živu glavu je nisam smio pustiti na djetelinu, a po zvonu iz tvornice Pionirka znao sam da je već osam i da mogu kući, prepričava djetinjstvo legendarni Hajdukov nogometaš Ivan Gudelj u vlastitoj knjizi (napisao novinar Blaž Duplančić) s kojom doživljava nove senzacije na promocijama u Splitu, Imotskome, Osijeku, Sinju, Beču, pa nekidan, evo, i u zagrebačkom Kerempuhu.
Novac nije bio motiv
Nema tko mu ne dolazi na promocije jer svatko pamti tog igrača kao “višu silu”, od koje će i sam sagorijeti u 26. godini kad se iz čista mira srušio nasred terena , potpuno iscrpljen, s rupturom mišića protiv Crvene zvezde u Splitu 1986.
Omiljenijem igraču čak su i zazviždali ne znajući da mu je to posljednja utakmica, dva dana prije dijagnoze hepatitisa B.
- Nitko nije mogao imati većeg motiva od mene da ozdravim, ne zbog novca nego zbog nogometa, pa sam i ozdravio, ali ipak sam izgubio tu četverogodišnju utakmicu povratka nogometu, u godinu dana dva puta mi se vratila bolest dok sam pokušavao trenirati. Danas kad baš sve znam o hepatitisu B, praktično i teoretski, jasno mi je da nisam smio na trening već dva mjeseca poslije bolesti i da je recidiv bio neizbježan.
Korak u makrobiotiku
Ivan Gudelj ne želi govoriti o liječnicima niti o onome na što se više ne može utjecati. Prošao je tu školu okretanja prema pozitivnom, prema vjeri u svoje ozdravljenje, prema Bogu, zdravoj hrani, makrobiotici, bioenergetičarima, travarima u cijeloj Europi, u Njemačkoj na alternativnom liječenju osam mjeseci, pa čak priznaje da je znao zapadati i u slabosti, traženju nade i u magiji. Jer nije lako rukovati se danas s Maradonom ili Platinijem u terenu , a već sutra priča se da imaš sidu. I izbjegavaju te, sustežu ruku. Tada se pojavila Mirjana, jednoga dana u Imotskome.
- U najtežim trenucima moja supruga izabrala je mene - okreće joj se i smije Gudelj nekidan u razgovoru za Jutarnji. Prisjeća se veselo:
- A zamislite, pobijedila je u 17. pjevajući na Prvome pljesku u Splitu i Tonči Huljić ju je htio odvesti u poznati bend Magazin. Mogla je bez mene kud hoće. Ja više nisam bio zvijezda.
Ivana je otac čim je završio osnovnu školu, odveo Hajduku u Split.
Bilo je i u tome osobite Gudeljeve fanatične odanosti balunu i Hajduku.
- Kao djeca smo nabijali konzerve po dvorištima, a u selu je bio jedan jedini televizor, okupilo bi se cijelo selo ako je išao prijenos utakmice. Pojam je bio Ivan Iko Buljan iz susjednih Runovića. Selo je onda bilo na kraj svijeta. Trebalo nam je tri sata do Hajdukovog Starog placa, bio sam samo jednom kad nas je posjetio u selu Ivan Buljan i podijelio nam ulaznice. Bio je prijatelj s Marinkom Bobanom, ocem maloga Zvone, koji tada još nije išao ni u školu. Marinko me kao trener forsirao i sa 14 i pol godina nastupio sam za seniore Mračaja, a kako su jedne nedjelje gostovali pioniri Hajduka, pojačao sam i pionire, odigrao odlično i trener Andrija Anković me poslije utakmice pozvao u Hajduk.
- Otac je tražio da najprije završim osnovnu školu, još pola godine. A onda smo skupa išli u Split. Kupio mi je ćevape ispred Staroga placa Hajduka, nisam mogao ni jesti koliko sam se tresao. Za dvije-tri godine debitirao sam u doba trenera Vlatka Markovića. Moj dječački idol Jurica Jerković kod 4-2 protiv Budućnosti uzeo je loptu i pozvao me da pucam penal i tako zabijem svoj prvi gol. Tu Juričinu gestu povjerenja nikad nisam zaboravio.
Pomoć iz Dinama
Vrtoglavi uspon i karijeru koja slijedi teško je kontrolirati, od igrača uz bok Maradone i Platinij a, Gudelj u 26. postaje zatočenik bolnice “Fran Mihaljević” u Zagrebu, gdje ga svakodnevno posjećuju prijatelji, kao što su dinamovac Marko Mlinarić i Miroslav Ćiro Blažević te prijatelj i zemljak Ivica Todorić, danas vlasnik Agrokora, neko vrijeme glavni Hajdukov sponzor.
- Možda bi sve bilo drukčije da se nisam uspaničario i nazvao prijatelja Marka Mlinarića pa sam završio daleko u zagrebačkoj bolnici. No, dogodilo se tako da Hajdukov liječnik Branko Gršković nije odmah dobio telefonom liječnika u splitskoj bolnici, pa ja požurio… Nema više smisla vraćati se unatrag, da su onda kod vađenja krvi igle bile za jednokratnu upotrebu, ne bih se ni zarazio tim virusom. No dobili su ga i drugi, pa se i zaliječili, kao Ivan Buljan ili Argentinac Valdano iz Reala.
Oko 90 posto ih se ipak izliječi i to je ono što je Gudelja motiviralo, kao i okrutna činjenica da nikad više neće igrati nogomet.
- Čovjek u sve povjeruje, odlazio sam u Crnu Goru, obilazio ciganska sela, radili su na meni s viskom, ma kad se nađete u toj situaciji, vjerovat ćete da vas i poriluk liječi, a što je najneobičnije, čak vas i liječi, jer pomaže vam, barem privremeno, to što vi vjerujete da vam pomaže.
Platini nije zabio gol
Gudelj se danas vraća na scenu, sam kaže da je nakon svoje knjige “Hajdučka priča” dao više intervjua nego kad se sretao na terenu s Platinijem i Maradonom. Platinija je striktno pokrivao u Sarajevu (Jugoslavija - Francuska 0-0) i ispunio javno dano obećanje da Platini neće zabiti, a s Maradonom je igrao u Japanu na SP-u mladih reprezentacija.
- Priznajem da nismo očekivali takav odjek knjige. Htio sam govoriti o toj utakmici koju sam dobio kad sam shvatio da umjesto milijunskog i blještavog transfera u Real moja realnost je nešto sasvim drugo.