ODLAZAK POSLJEDNJE VELIKE 'DESETKE' Riquelme zauvijek rekao zbogom nogometu

U pauzi nema glazbe. Instrumenti posve utihnu i, ako je majstorski izvedena, ne čuje se ni žamor ni odobravanje publike. Zato što takva pauza zaustavlja dah: ona predstavlja trenutak maksimalne napetosti poslije kojeg slijede euforični krešendo i katarza. Isto vrijedi i za nogomet – odnosno, vrijedilo je dok su ga igrali old school playmakeri poput Juana Romána Riquelmea. U ponedjeljak je El Torero, posljednji u nizu nogometnih starih majstora, zauvijek objesio kopačke o klin. Simbolički, s njim su u povijest otišle 'desetke' kakve su nekad bile – nekad, prije nego što je fizička moć odnijela definitivnu pobjedu nad imaginacijom. Ovo drugo može još uvijek postojati – i postoji – ali više ne nauštrb prvog; brzina, žustrina, intenzitet i odgovornost postulati su današnje igre u kojoj nema više vremena za stajanje.

'Desetke' su u Argentini tradicionalno štovane i veličane više nego igdje drugdje. Dok su, primjerice, Talijani dijelili svoje playmakere na povučenije registe i isturenije trequartiste, u Argentini je desetljećima (najmanje od sredine 1960-ih) postojao samo enganche – u prijevodu 'kuka', igrač koji spaja vezni red i napad. S izuzetkom Bilardove momčadi koja je 1986. osvojila svijet s Maradonom kao drugim napadačem u formaciji 3-5-2, Gauči su uglavnom ustrajali na sustavima (4-3-1-2, 3-4-1-2) ovisnima o engancheu. Za Riquelmeova staža u reprezentaciji (1997.-2008.) novinari su je često zvali „Riquelme-pendiente“, a čak je i 'ludi' Marcelo Bielsa prilagodio svoje taktičke eksperimente kako bi našao mjesta za njega (3-3-1-3).

La Pausa je element specifičan za takav nogomet: trenutak u kojem broj 10 zaustavi loptu i u trenutku umrtvi tempo. Publika obično ostaje nijemo začarana na dvije ili tri sekunde, koliko maestru treba za egzekuciju genijalnog dodavanja suigraču čije kretanje možda niti ne vidi, ali instinktivno osjeća. Suparnici ostaju zbunjeni ili uplašeni, u strahu da će im enganche prodati neki ponižavajući lažnjak ili proturiti loptu kroz noge ako ga napadnu.

- Pauza je trenutak refleksije koji neposredno prethodi napadu, kaže Jorge Valdano, legenda Argentine i Real Madrida.

- Ona je sastavni dio igre - kao u glazbi, koja također treba pauze, padove intenziteta. Problem je što takav trenutak ne funkcionira u eri televizije. Igra postaje sve brža i brža zato što televizija to zahtijeva, ali nogomet je time izgubio svoj misterij. Više ga ne doživljavamo preko vlastite mašte, jer kamere su posvuda. A slike na ekranu ne mogu se mjeriti sa slikama koje možemo stvoriti u svojoj glavi…

Valdano je možda nepopravljivi romantik, jer ono što se dogodilo nogometu zapravo je samo neminovna evolucija. Jednom kad su u njega u ogromnoj mjeri ušli krupni kapital i znanost, a primanja se vinula do astronomskih visina, igrači nisu više imali izbora nego postati vrhunski profesionalci savršene tjelesne spreme. Takvi koji više ne zahtijevaju da se oko njih izgradi čitav sustav, nego svoju kreativnost i imaginaciju mogu uklopiti u njega.

Riquelme je rođen 1978., dan prije prvog argentinskog naslova svjetskog prvaka. Najstariji od jedanaestoro djece u siromašnoj obitelji iz predgrađa Buenos Airesa, 13 od 18 godina svoje profesionalne karijere proveo je u voljenoj Boci. U međuvremenu je igrao za Barcu i Villareal, a karijeru završio ondje gdje je i počeo svoj juniorski staž – u momčadi Argentinos Juniors. Četiri je puta proglašavan argentinskim igračem godine, skupio je 51 nastup i 17 golova za reprezentaciju – uključujući jedan nastup na SP-u (onom 2006., gdje je imao najviše asistencija od svih). Puno toga je ostvario, puno toga i propustio: u četvrtfinalu tog Mundijala sasvim je zakazao protiv Njemačke, a u polufinalu Lige prvaka iste godine promašio jedanaesterac protiv Arsenala, prethodno doteglivši mali Villareal do te faze natjecanja.

Uz očaravajuće poteze na travnjaku, povijest će ga pamtiti i po tome što nije uspio prevladati svoje manjkavosti – fizičku spremu i nesposobnost da se uklopi u sustav koji nije skrojen njemu po mjeri – i postati moderni nogometaš. Ali možda to nije ni htio; možda je i želio ostati upamćen kao posljednji majstor starog kova nakon čijeg će odlaska dres s brojem 10 biti spušten na pola koplja. Njegova karijera bila je podsjetnik na stara, nevinija i romantičnija vremena.

Kako je to rekao Valdano:

- On je igrač iz vremena kad je život bio spor, a mi bismo iznosili stolice na ulicu i gledali klince iz susjedstva kako igraju nogomet.