Ni Zagreb ni Split nisu među 30 gradova - kandidata za završnicu Europskog prvenstva 2020. godine! Od balkanskih gradova prijavili su se samo Beograd i Istanbul, gdje će vjerojatno biti odigrano polufinale i finale, ovog jedinstveno organiziranog turnira u čast 60. godišnjice europskih prvenstava.
Kada su se Hrvatska i Mađarska kandidirale za organizaciju Europskog prvenstva 2012. godine, u startu sam bio protiv. Bio bi to preteški uteg za uništenu hrvatsku ekonomiju, stradali bismo kao što je stradala Grčka, kada je na organizaciju Olimpijskih igara 2004. godine spiskala 40 milijardi dolara. Nikada se nije oporavila. Stoga nam je žiri u Cardiffu, koji nam nije dao niti jedan glas, učinio veliku uslugu, iako su nogometni funkcionari naricali da bi Hrvatska dobila nove stadione, kampove i šansu za razvoj nogometnog turizma. No, izdaci bi bili preveliki, ostali bi samo dugovi.
Davor Šuker nije Vlatko Marković, koji je krenuo grlom u jagode, on je mudro prešutio da je Hrvatska ostala izvan kruga 30 gradova, koliko ih se kandidiralo za EP 2020. godine. Od 30 gradova, u travnju iduće godine bit će odabrano 13 destinacija, gdje će se igrati kvalifikacije i završnica turnira. U ovom slučaju je nerazumljivo kako je Beograd prepoznao da “novac leži na cesti”, a Davor Šuker, koji doista ima izbrušeni njuh za novac, ignorirao je takvu mogućnost.
Zoran Laković, glavni tajnik FSS, poslao je kandidaturu, iako je Srbija u neusporedivo težem položaju. Potvrdio je da Beograd ima stadion na “Marakani”, koji prima 50.000 gledatelja, što je uvjet za dobijanje organizacije, ali “nije za upotrebu?”.
- Uz pomoć britanske ambasade stupili smo u kontakt s korporacijom “Mace”, koja je gradila olimpijske objekte u Londonu. Gradit ćemo novi nacionalni stadion, za koji još nemamo lokaciju, ali smo dobili zeleno svjetlo i državnih i gradskih vlasti da idemo u tu akciju, uz pomoć inozemnog kapitala - rekao nam je glavni tajnik FSS.
U cijelom slučaju najvažnija je garancija države. Srpski nogometni savez još je nema, ali se nada da će do travnja iduće godine, kada se otvaraju koverte s kandidaturama, i tu garanciju imati u rukama.
- Svjesni smo da će sve kandidature, iza kojih ne stoji država, biti odmah prekrižene, rekao je Laković, a na pitanje - očekuje li da će Beograd zaraditi, potvrdno je odgovorio:
- Za organizaciju četiri utakmice, koliko smo planirali odigrati u Beogradu, nećemo tražiti financijsku pomoć države, koristit ćemo novac inozemnih investitora, a Beograd i Srbija će profitirati na promociji, od navijača i ostalih popratnih sadržaja...
Hrvatska nije trebala graditi novi stadion, odgovarajući ima u Splitu. Riječ je o jednom od najljepših i najatraktivnijih europskih stadiona, kojemu treba tek malo “šminke”, “školjku” treba samo dotjerati. Split je ionako već jedna od poznatijih mediteranskih turističkih destinacija, jedan takav nogometni turnir samo bi obogatio ponudu. Koja reprezentacija ne bi rado došla u mediteransko ozračje Splita, a pripremala se u, primjerice, Dubrovniku? Treba li reći da smo prokockali stotine milijuna eura!
U ovom slučaju se ne može računati na financijsku pomoć Uefe pri gradnji stadiona, ali će europska nogometna asocijacija rado financirati zidanje nogometnih kampova, kao što je sudjelovala i u zidanju doista impresivnog kampa srpske reprezentacije u Staroj Pazovi. Hrvatska zasad ima samo kamen temeljac u Krapinskim toplicama i nekoliko propalih vizija? Zašto su propale? Jer činovnici u nogometnoj organizaciji “koče i uzbrdo”!
Novac leži na cesti, a mi se ne želimo sagnuti i staviti ga u džep. Zašto je to tako? Jaz između Ministarstva sporta i nogometne organizacije je predubok, da bi se uopće krenulo u akciju. Makar je ministar Željko Jovanović rekao da podržava ideju, primijetio sam i dozu cinizma u objašnjenju:”Kako mogu poduprijeti kandidaturu nečega, kada nismo uopće dobili zahtjev. Kako dati garanciju za nešto čega nema...” U prijevodu je htio zapravo reći - zar od mene očekujete da garantiram za “močvaru”?
Ministar će reći da on ne podnosi kandidaturu, iako ju je podupirao, a činovnici iz HNS bježe od odgovora i ne žele priznati da je njihova inertnost uprskala stvar. I ovaj detalj iz našeg nogometnog života govori o nezainteresiranosti Vlade i vodećih političara, koji mrze nogomet i nikada nisu bili support nacionlnoj momčadi, makar su kockasti dres i nacionalni team učinili više za promociju Hrvatske, nego svi plaćeni oglasi u “The Guardianu” ili “New York Timesu”. Reprezentacija je deseta na svijetu, hrvatski igrači su zvijezde Reala i Bayerna, u Dubrovniku se održava Kongres Uefe, a Hrvatska je nogometna provincija i još pripada trećem nogometnom svijetu. Zašto? Pitajte Zorana Milanovića i Davora Šukera!