Josip Skoblar je već deset godina na funkciji tehničkog savjetnika Olympiquea iz Marseillea gdje je 1971. godine bio najbolji klupski strijelac Europe sa 44 gola. Gerd Müller uzima te titulu godinu prije i poslije njega. Vlasnik je Zlatne kopačke, a zatim je dvije godine proveo na funkciji sportskog direktora-menadžera u Marseilleu. Kao trener, osvojio je dva kupa s Hajdukom, vodio Dinamo, s Rijekom dobio Real 3-1, bio trener Hamburga, u Portugalu, Beirutu... Nikad nije bio izbornik Hrvatske, odbijen je 2000. i 2006. godine.
• U narodu ili u zemlji koja se hrani političkim izborima evo još jednog: wanted ili ‘traži se’ novi Vlatko Marković (73)! A zašto? I Beckenbauer je legenda...
- Beckenbauer s Markovićem nema veze, on je počasni uglednik, a Marković je profesionalac u Savezu. Beckenbauer je doživotnu počast u vidu funkcije zaslužio kao svjetska igračka klasa i mit. Njegova uloga je doslovno beckenbauerovska. A Marković je funkcioner kojega je praktično postavio još Franjo Tuđman u prošlom tisućljeću, dakle vlast kojoj je Marković trebao kao takav, prije svega za političke, a ne nogometne svrhe. Međutim, nema šanse da bih ja kritizirao Markovićevu misiju jer je ostvario i ono što je trebalo politici i ono što je trebalo nogometu, u smislu reprezentacije, i na osnovi nje u smislu materijalne egzistencije HNS-a. No, mora se reći da je nejasno zašto je pod njim Savez odigrao maćehinsku ulogu prema domaćoj ligi koja je temeljna supstanca, od nje se živi.
Vječno nepodoban
• Vi ste bez usporedbe toliko superioran kandidat za novog predsjednika HNS-a, poput uzorka za kriterije natječaja na koji se, možda, ne biste niti javili.
- Zahvaljujem na komplimentima, svjestan sam da sam izvan konkurencije jer sam prošao baš sve što treba, ali, nažalost, točno je i to da se naposljetku možda neću niti kandidirati. Hoću nešto napraviti, a pitanje je jesam li podoban. Nisam to bio ni 2000. kad je otišao Ćiro, a ja se osjećao bez konkurencije za izborničko mjesto. Rekao sam Vlatku Markoviću da dođe po mene u Marseille i dovede me u Zagreb kao novog izbornika. No, on je, moram priznati, bio pošten te priznao da to ne može učiniti. Ja se onda nisam niti kandidirao. Jer, ne možeš mene staviti u vreću s onima koji su možda i podobni, a pojma nemaju, ali bi se gurnuli po svaku cijenu. Mene zanima projekt u korist nogometa, i to hrvatskog, ne dolazim ja za plaću ili radi odskočne daske jer sam se već naskakao po svijetu.
• Htjeli biste ono čega nema: napokon pravu Prvu ligu!
- Ljudi će se smijati, ali malo-pomalo reći ću vam do kraja intervjua! Htio bih jednu našu malu hrvatsku Ligu prvaka, novi sustav. Imam ideju. Hrvatska liga je, krenimo od temelja, bez infrastrukture. Nema stadione. Naše ‘nogometne daske’ izgledaju bijedno i tu bi propali puno bolji glumci. Odakle nam pravo očekivati publiku na tribinama koje nisu ni počišćene, pa nemaš gdje sjesti, na stadionima koji kao da su napušteni ili se još grade, bez duše i topline životne svakodnevice, nidje da zamiriše kobasica, kamo odvesti obitelj, ženu, curu, klapu, prijatelja, gosta... Može li se išta kupiti, razgledati dućane, svratiti radi zabave ili za razonodu i u one dane kad nema utakmice? Sve bih dao da se Hajduk vrati tamo kod Plinare.
Iluzije sa Sanaderom
• Je li to nostalgija ili biznis?
- Nema ništa bolje nego kad se to spoji. Dakle, hrvatska liga mora imati svoj komfor, kvalitetu, uslugu, infrastrukturu za kreiranje iluzije dobro provedenog vikenda uz nogomet. U tom slučaju možeš i naplatiti ulaznicu, a ovako te mora biti sram! Zavaravali su nas da ćemo to dobiti u kompi s Mađarima. No, znalo se i prije da će to preuzeti Poljska i Ukrajina.
• Te su iluzije bile i u kompi sa Sanaderom...
- Pa, Marković nas je gotovo uspio uvjeriti. Ali, to se ne može bez politike. Premda, gle ironije, kad se podigne neka sportska arena, kompleks dvorana i slično, onda svi viču na sportaše, a zaboravlja se koliku su lovu potrošili političari. I još se dođu slikati s nama. Bahati su, arogantni, prepotentni bez pokrića, razbacuju se novcem i sve to sa smiješkom. Toliko je kuna nestalo tko zna gdje, tek sad se to otkriva, ali nisu mogli dati život hrvatskim gradovima i sagraditi, primjerice, 12 stadiončića za po 15 do 30 tisuća ljudi. Normalnih, običnih, funkcionalnih igrališta koja bi nama koristila da se igramo i proizvodimo ljude i novac, a ne da se njima grade spomenici koje nam poslije uvale na održavanje. Najmanje 50 posto klubova nema uvjete za elementarni nogomet. I onda strada dečko ovdje u Zadru. Hitno se nađe novac, sredi stadion, a to nije mogao klub. Nije mogao ni Grad. Mogao je jedino Kalmeta. Jedva se usuđujem postaviti pitanje: a zamislite da su to uradili prije? Možda dečko ne bi poginuo! (Nastavlja se: Da sam ja Kerum...)