Hrvatska je već godinama živjela od jedne fotografije, one francuske iz 1998., a sve što je dolazilo poslije izgledalo je kao polagano trošenje nasljeđa. Osam godina i četiri velika natjecanja “bauljanja” svojevrsnog grogi-boksača koji čeka nokaut. Reprezentacija je ostavljala dojam momčadi koja više čuva uspomene nego što stvara nove. Dapače... Vatrene se zalijeva vodom, gube se utakmice, ali i identitet. Hrvatska je tada opasno hodala upravo tim rubom.
U takvom trenutku na klupu je sjeo Slaven Bilić.
Bio je to rizik za obje strane. HNS je reprezentaciju povjerio čovjeku koji je vodio mlade, što mu je bio ključni argument, a Bilić je prihvatio posao koji je mogao obilježiti cijelu njegovu karijeru prije nego što je zapravo i počela. No, opcija baš i nije bilo......
