StoryEditor
PRIČA O USPJEHU

U Hrvatskoj su mu olako dijelili etikete luzera, neznalice, demagoga. Sada je svima začepio usta

Možda i jest (bio) preblag prema igračima, ali to je bio dio njega. Možda i jest ponekad vukao krive karte, ali to je bio on

Možda mu je baš trebao silazak u podrum. Spustiti se na nižu etažu, da može iz nule graditi nešto veće. Možda, a možda je sve u njegovoj dosadašnjoj karijeri splet nekih čudnih, na trenutke doista nesretnih okolnosti koje su ga pratile u stopu, ne dopuštajući mu pravi zalet. Uvijek je to bio zalet s preprekom. A ne samo možda, nego i sigurno, ponekad je stupice postavljao sam sebi. No, na kraju dana on nikad niti nije mogao biti drugačiji. Da je izgubio taj dio svoje osobnosti, izgubio bi sebe. A to nije esencija njegova habitusa.


Mislim da se štošta vezano uz Slavena Bilića može sažeti upravo u tih posljednjih pola sata utakmice West Bromwicha s QPR-om. Okrenuo je dvoboj, vodio i imao sve na svojoj strani. Nije to bila utakmica za sladokusce, štoviše, ali rov Championshipa ionako je već bio toliko izrauban, fizički i mentalno, da je bila iluzija tražiti ljepotu. To je bio “final frontier”, posljednja klapa epske bitke u kojoj samo najizdržljiviji ostaje na nogama. “Last man standing...”


I onda, gotovo istodobno, za ovu priču nije bitna minucioznost rezultata, Brentford izjednačuje, a treba mu pobjeda, dok Eberechi Oluchi Eze poteže čudesni poluvolej koji u savršenom luku preskače vratara Sama Johnstonea i završava u gornjem desnom kutu. Na semaforu svijetli 2-2.


- Ovo je jeb... nemoguće! - čita se s Bilićevih usana.


I doista je bilo: posljednjih 20 minuta sve se doimalo kao da ponovno sve odlazi s njegova konta. Činilo se da WBA više nema snage za novo vodstvo i da Brentford ide prema potpunom preokretu. I da će WBA svrgnuti s promotivne pozicije nakon dalekog rujna i baciti ga u teški ambis doigravanja.


Jer, sve u dosadašnjoj karijeri Slavena Bilića išlo je u tom smjeru. Jedni će reći sudba, drugi da nedostajanje “onog nečeg” što dijeli prave frajere od luzera, a treći će, poput dosta nas, ustvrditi da je to klasični “jinx”. Baksuz. Jer, nemoguće se riješiti tog dojma prateći ga sve ove godine.


Krene se negdje u primisli, na rubu mozga, u onom dijelu koji, nažalost, neke stvari ne može izbrisati, vrtjeti ono prokleto četvrtfinale s Turcima u Beču. Kada je kao najmlađi izbornik stigao s četom mladih i jako gladnih junaka kreirati čudo. Stigao je na taj Euro 2008. bez onog ključnog sastojka - Eduarda, koji je toj momčadi bio “match-winner”, imao je i momčad, i igru, i entuzijazam i priču koja je imala trijumfalne šlagvorte.

Ali je, eto, Semih Şentürk, ni s čim izazvan, Bilića odveo od statusa heroja do lika koji nije iskontrolirao utakmicu. I to je vjerojatno točno. Ali je točno i da Hrvatska dotad dugo nije igrala takav nogomet i da se takve stvari, jebiga, događaju, ali jako, jako rijetko...


Radi mozak sto na sat pa se ubrzo podsvijest seli u Gdanjsk, četiri godine poslije, kada je već bio izbornik u odlasku, na megdan sa Španjolskom, “onom”, nepobjedivom, “tiki-taka” Španjolskom. I odvrti još jednom onu, još jednu kultnu, ali nesretnu scenu iz 59. minute...


Luka Modrić je u cijeloj seriji demonstracije zašto spada uz bok Xaviju i Iniesti došao na desnu stranu napada i onda teledirigirano, “beckhamovski”, gađao peterac gdje se nalazio Ivan Rakitić. Koji u tome času može pitati Casillasa gdje da puca, ali - pegula, tuče ravno u vratara. A iako se “furija” tresla cijelu utakmicu, na kraju je slavila 1-0, otišla do kraja, a Hrvatsku ispratila kući s naslovom o “ponosnim gubitnicima...”


- Ne krijem da sam došao osvojiti naslov prvaka Europe, plan nije napravljen, iako je dojam fenomenalan. Ipak, nismo tu radi dojma, već rezultata - ustvrdio je tada Bilić, pakirajući kofere za svoju prvu pravu inozemnu klupsku postaju.


Da, Olga Smorodskaja je tada po njega poslala privatni zrakoplov, koji je Bilića sa stožerom kao rock bend vozio prema Moskvi. Lokomotiv je bio postaja koja je, bio je uvjeren, idealna rampa za lansiranje. Fantastični uvjeti, plan, ideja...


- Slaven Bilić je jedan od najpoželjnijih trenera u Europi. Jako je ambiciozan, idealan za takvu mladu momčad, gladnu pobjeda, kao što je Lokomotiv. Zadivljena sam njegovim talentom i sigurna sam da će on izvesti moju momčad na višu razinu - rekla je tada u intervjuu za Večernji list Smorodskaja.


No, ispao je - ćorak.


Iako je potpisao višegodišnji ugovor, Bilić se mučio s objektivnim, ali i iracionalnim problemima; debitirao je pobjedom kod Mordovije Saransk (3-2), no na kraju sezonu završio na prilično razočaravajućem 9. mjestu sa 43 boda u 30 odigranih kola. Također, Lokomotiv je ispao u osmini finala ruskog Kupa izgubivši od Tereka nakon produžetaka. Lokomotiv je vodio samo jednu sezonu, na klupi odradio 32 službene utakmice. A svoju je momčad odveo do 13 pobjeda, sedam remija i 12 poraza. Uslijedilo je neizbježno - prvi otkaz u karijeri.


Ipak, aureola mladog i silno perspektivnog trenera itekako je svijetlila. I samo osam dana potom osvanuo je na klupi Bešiktaša. Još stresnije, fanatičnije okruženje, ali mjesto koje mu je leglo na prvu. Kao i on okruženju, u kojem je u kratkom roku izgradio kultni status.

No, opet se nekoliko čudnih okolnosti okrenulo protiv njega: prvo se zbog gradnje novog stadiona morao “seljakati” po Istanbulu, a onda, kada je uhvatio pravi zalet, na put mu je stala i Uefa. Naime, iako je u playoff rundi u dvije utakmice bio bolji od norveškog Tromsoa, ubrzo ga je Sportski arbitražni sud u Lausannei izbacio iz Europe. Razlog? Namještanje utakmica iz sezone 2010./11. kada su čelnici tog kluba muljali na sve strane.


- Ovo nije pošteno, CAS je ozbiljno pogriješio! Trebali ste nam to reći prije uzvratne utakmice. Nije pošteno prema 60.000 gledatelja koji su bili na stadionu, kao ni prema igračima i klubu. Ovakva se odluka morala donijeti prije uzvratne utakmice - rigao je tada vatru.


Pa ipak, gurao je odlično doma, ali sljedeće sezone i u Europi kada je protiv Liverpoola u svojoj 200. trenerskoj utakmici izbacio “redse” na 11-erce i izborio plasman u osminu finala Europske lige. Club Brugge je u sljedećoj fazi ipak bio prejak, a u završnici sezone, unatoč tome što je držao prvo mjesto, ipak je kiksao u najbitnijem trenutku te ostao bez naslova turskog prvaka.


Presudili su derbiji: izgubio je oba od Galatasaraya i oba od Fenerbahčea, i to uz kombiniranu razliku pogodaka 0-7.


- Što se mene tiče, mogu sljedeće sezone preuzeti i Kasimpašu. Nebitno mi je gdje, samo želim raditi. Znaš, uvjeren sam da priča o mojoj karijeri nije fiksno određena malim koračićima koji su definirali neke neuspjehe - pričali smo tih dana u trening-centru tog istanbulskog kolosa.


Ali, i tada je iza sebe ostavljao trag dojma da se samo u Engleskoj može i ostvariti. A kako je čelnicima West Hama njegov broj već bio na speed dialu, tako se ubrzo i njegov kozmopolitski duh spojio s drugim domom - Londonom. West Ham je bio velika priča. Kako za njega tako i za klub.

Taj Boleyn Ground, na kojem je nekad raubao svoje izmučene kukove, taj njegov Julian Dicks, negdašnji suigrač, kojem kroz vene kola čekićarska krv, i njegov vjerni suputnik Nikola Jurčević kreirali su čudo prve sezone: rekordni broj bodova u jednoj premierligaškoj sezoni za West Ham (62), najveći broj golova u sezoni (65), prvi put pozitivna razlika pogodaka (+14), najmanji broj poraza u sezoni (8) i najmanji broj gostujućih poraza (5). Za sedmo mjesto i aureolu najvećeg iznenađenja lige, koje je rušilo i Arsenal, i Liverpool i Chelsea.


Bio je to honeymoon.


- Ne znam jedino jesmo li sada letvicu podigli previsoko jer će se sve mjeriti s tim - govorio mi je na pripremama uoči druge sezone u njegovu Bad Tatzmannsdorfu. - Ali neka. Neka bude tako. Jedino, trebat će nam prilagodba na novi stadion, selidbe nisu jednostavne...


Uz činjenicu da mu Uprava nije dovela pravog napadača, pa ni veznjaka, koje je bjesomučno tražio, hit-trener ipak je uspio “Hammerse” otegliti do 11. mjesta. A onda je krenuo raspad sustava: odlazak Dimitrija Payeta u kojeg se kleo, a ovaj je ispao..., nije ni bitno, pa sve do urušavanja odnosa, povjerenja, polako svih niti koje su se na početku ispreplele u sjajnu priču. Otkaz, koji je došao nakon gotovo dvije i pol godine, bio je neizbježan. I opet je u svemu tome, negdje, ključnu ulogu igrala i ta prokleta sreća.


O.K., Al-Ittihad je bio svojevrsna digresija, koja je tražila svoj brzi kraj, a onda se, eto, ljetos vratio, ali kat niže. U Championship. U rudnik. S krampom i pijukom. Da dokaže svima drugačije. Da potvrdi vrijednost. Klupsku, ali i svoju. Tražio je dvije godine za ispunjenje ambicija, ali se, eto, nakon 45 odigranih kola približio cilju. Nedostajala je samo jedna, jedina, ali najteža pobjeda.


Da, sat je otkucavao i vraćao sve slike. Trenera kojemu su u Hrvatskoj olako dijelili etikete luzera, neznalice, svojevrsnog demagoga, koji nije u stanju napraviti onaj konačni korak. Možda i jest (bio) preblag prema igračima, ali to je bio dio njega. Možda i jest ponekad vukao krive karte, ali to je bio on. I tada, u tih posljednjih 20 minuta, sve se vraćalo. Vjerojatno i njemu. Minute su radile svoje krugove, a zlokobni “jinx” tražio je ono svoje mjesto na preznojenom reveru.

I onda je, hoće to ponekad u životu, nažalost prerijetko, 21-godišnji kenijski branič Clarke Oduor zabio svoj prvi profesionalni gol u karijeri. Brentofd-Barnsley 1-2. Bila je debela sudačka nadoknada. U tom času postalo je jasno da je Slaven Bilić napokon uspio. Nije osvojio Ligu prvaka, jer bit će sad i takvih komentara, ali dokazao je da može. Strgnuo je taj baksuz s revera i bacio ga u mulj svega i svačega kroz što je prolazio svih ovih godina.


- Baš mi je drago da je uspio, da mu se vratilo i malo sreće, koliko je samo imao nesreće dosad u karijeri. Svašta se pisalo i govorilo o njemu, sad je dokazao kakav je trener - rekao je dan nakon lude fešte povratka u Premiership i Filip Krovinović.


Da, nakon Beča 2008. i serije napokon je jedna epizoda njegova sitcoma završila happy endom. Happy endom koji je slavio i pasionirani navijač Bromwicha Goran Ivanišević. I zato, odnosno baš zbog tih isprepletenih priča...


Fala kurcu, Slavene!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. kolovoz 2020 23:48