Farsa, groteska, burleska, tragikomedija, kalambur... Novinari i promatrači HNS-ove izborne skupštine birali su u oštroj žanrovskoj konkurenciji najbolju i najslikovitiju oznaku za ono što se u petak događalo u Westinu. Zbog važnosti utakmice (izbori su jednom u četiri godine) i opsega prevare uglavnom smo potencirali crni dio priče, premda nije netočna ni tvrdnja da smo svjedočili prvim koracima nogometne demokracije. Koracima trapavim i nesigurnim poput rečenice Vlatka Markovića, ali na kraju ipak demokratskim.
U toj jeftinoj simulaciji sabora Mamić je bio histerični Šeks i pjenio se “zovem policiju”, Štimac je kao šef opozicije oponašao Milanovića i tupio o potrebi poštivanja procedure.
Zdravko ili Vlatko
Sinovčić je bio Drmić, neprestano na rubu da nekoga 'drmne', Vučemilović je lažirao i falsificirao kao najbolji Hebrangov učenik, a Marković je vegetirao poput Memedija pazeći da ne bude zamijećen. OK, amaterska je to trupa, ali trude se i polako napreduju.
Zdravko Mamić je dobitnik predsjedničke bitke. Prerušen u Vlatka Markovića, on je za jedan glas nadjačao Igora Štimca, ali krajnje su upitne dividende koje će izvući iz ove pobjede. Štimac je, naime, na skupštini do kosti ogolio Hrvatski nogometni savez kao privatno lovište nekolicine privilegiranih, kojima zakon služi da na njemu probuše rupu prije nego što ga nataknu na... znate već što. Dugoročno gledano, Štimac je dobitnik ove priče. Već sinoć je počeo okupljati široku koaliciju koja od njega zahtijeva da krene dalje, u demokratizaciju organizacije koja bez njegova lika (p)ostaje Mamićeva privatna prćija. A složit ćemo se da dotični već ima na raspolaganju jedan takav lunapark...
Mamićev hodogram aktivnosti u HNS-u u naredne četiri godine izgleda otprilike ovako. Pripremiti teren za Markovićevo polagano umirovljenje, u međuvremenu zaštititi bokove i učvrstiti savezništvo s Davorom Šukerom koji je legitiman kandidat za Vlatkova nasljednika iz barem jednog razloga. O sebi govori u trećem licu.
Razočarenje Šukerom
Gledao sam Šukera preksinoć u dnevniku Nove TV i nemalo se razočarao. Legendarni centarfor se s materinjim jezikom borio kao da ga je neki dan savladao, njegov je nogometni program veća mistifikacija od recesijskih mjera Jadranke Kosor. Otkako je objesio kopačke o klin, Šuker kao da je atrofirao. Ako je Igor Štimac bio igrački 'balvan' za Davora Šukera, deset godina kasnije Štimac je za Šukera nogometni političar od formata.
Da Mamić i Štimac nisu vatra i voda, dvije nepomirljive krajnosti, jedini logični izlaz prema jačanju HNS-a bio bi stvaranje koalicijske vlade, podjela mandata i interesnih sfera. Ovako ćemo imati duboko podijeljenju organizaciju. Koja se barem počela učiti demokraciji...