Tisuće Hrvata iz dijaspore posljednjih tjedana zdušno podržavaju hrvatsku nogometnu reprezentaciju, kako na stadionima u Rusiji tako i u zemljama u kojima žive. Međutim, ovo svjetsko prvenstvo otvorilo je pitanje za koga trebaju navijati iseljenici (ne samo hrvatski, razumije se) - zemlju iz koje potječu ili zemlju koju su izabrali za život.
Razgovarali smo s dvojicom uspješnih političara hrvatskog podrijetla - Tomislavom Žigmanovom iz Vojvodine, koji je zastupnik u srbijanskoj Skupštini, i Josipom Juratovićem, zastupnikom SPD-a u Bundestagu. Obojica sugovornika detaljno objašnjavaju fenomen povezanosti dijaspore s Hrvatskom, koji je kulminirao otkako je počelo Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Josip Novaković, pisac, Kanada
Za mnoge Hrvatske iseljenike, nogomet je jedan način da se mentalno vratimo u domovinu i možda zbog nostalgije postaje još opasnija droga nego za one koji su ostali doma. Kao klinac sam strastveno navijao za Hajduk i užasavao se kad je gubio u zadnjim minutama utakmice protiv Eindhovena, Valencije i St. Étiennea. Neko vrijeme nisam pratio nogomet i tvrdio da imam pametnijeg posla. A onda me 1998. godine ludnica svjetskog prvenstva potpuno vratila u djetinjstvo. Sjajna pobjeda protiv Njemačke - pratio sam je u Rusiji. Potom sam gledao polufinale u New Jerseyju s bratom. Radovali smo se kad smo poveli, a ubrzo nakon toga gotovo dobili srčane udare kad je Thuram zabijao, a naši još uvijek slavili. Brat mi reče, pa nikad više! Otada on prati, čita o nogometu, ali ne želi te tragedije na kraju tekmi. Ali evo, na ovom svjetskom prvenstvu sve se preokrenulo. Tri put zaredom naši počnu gubiti, pa se spase. To je ohrabrujuće.
Kad sam posjećivao Hrvatsku, intelektualci su se često znali ograditi od nogometa zbog korupcije, huliganstva, te naprosto zato što je nogomet golem gubitak vremena. To nije slučaj vani, u New Yorku, Torontu, Montrealu, Clevelandu, gradovima gdje nailazim na hrvatske iseljenike svih zanimanja. Npr. Krešimir Mustapić, inženjer i predsjednik udruge hrvatskih akademika u Kanadi, i ja odmah smo upali u razgovor o slavnim danima Hajduka te često razmjenjujemo analize protivnika Hrvatske, strategije, itd. Naime, kao da smo i sami izbornici i stratezi. Ne znam bismo li jednako strasno razmišljali o nogometu da smo u Hrvatskoj. Trenutačno vjerojatno da, jer je cijela zemlja zapala u nogometnu groznicu.
U Montrealu naši gledaju tekme u katoličkim crkvama i u nekoliko velikih barova, kao npr. Sports Station. Za vrijeme tekme Rusije i Hrvatske bar je bio podijeljen u Rusku, bučniju zonu, i hrvatsku. Bilo je više "kockastih", činilo mi se. Tu je bilo studenata, pa i npr. Pero, menadžer restorana Jarry Smoked Meats, koji je inače završio pravo u Zagrebu; pristojan čovjek, koji ni ne pije, ali zato skače sa stolca kod svake napete situacije, promašene prilike, i viče. Prepričali smo viceve, naravno, kao npr. "Sretnu se Englez i Francuz, i kaže Francuz. Kako vam ide? Odlično, igramo s Hrvatskom u srijedu, i veliki smo favoriti. Ma nije moguće! Pa i mi ćemo igrati s njima u nedjelju, a isto smo tako veliki favoriti" te "Kako se zovu finalisti Mundijala? Ostaše" itd.
U Torontu ima puno više naših i pred utakmicu je grad bio pun "kockastih" majica, zastava itd., koliko mi je poznato. Nogomet je jedan nepolitički način patriotizma, domoljublja i liječenja nostalgije, a i povezivanja naših ljudi koji možda ne bi tako lako pronašli zajedništvo da nije nogometa. Za vrijeme rata bilo je ozbiljnih povezivanja, sastanaka, npr. u Cincinnatiju, govora, sakupljanja novca, urgiranja. Ovo je daleko lakše i vedrije. Barem u ovom prvenstvu.
Tomislav Žigmanov, hrvatski zastupnik u Skupštini Srbije
"Da, i Hrvati u Srbiji navijaju za Hrvatsku! U srijedu se navijalo, i to prvi put organiziranije, ali u privatnim prostorima i prostorijama hrvatskih kulturnih udruga. No, za Hrvatsku se ne navija od nogometnog prvenstva u Rusiji, niti je to tako od jučer. Taj se fenomen može pratiti još od osamostaljena Hrvatske. Dva su ključna razloga za to. Najprije, nacionalno-ideologijski: Hrvati u Vojvodini posljedica su etničkog modela u nastanku suvremene nacije te kao takvi imaju relativno stabilnu i snažnu povezanost s Hrvatskom, napose u pograničnim dijelovima, gdje ih i živi znatan broj. Uostalom, gotovo isto vrijedi i za druge nacije na jugoistoku Europe. Recimo, kod Srba na istoku Hrvatske to vrijedi čak i za klupski nogomet. S druge strane, politički procesi nakon sloma socijalizma i ekskluzivizma srpskog nacionalizma još od 1990-ih pridonijeli su njihovu segregiranom položaju i pomanjkanju sastavnica republikanskoga, to jest ustavnog određenja patriotizma. Posljedica je toga, onda, i bljeđa povezanost s državnim patriotizmom. Naravno, zbog prilika u Srbiji i još veoma raširenog antihrvatstva, navijanje Hrvata u Srbiji za hrvatsku nogometnu reprezentaciju odvija se duboko u privatnosti jer bi takvo javno očitovanje donosilo realne rizike. Posebno s obzirom na to da reprezentacija Srbije nije prošla prvi krug natjecanja, nakon čega je javno očitovanje ljubomore i zavisti zbog uspjeha hrvatske reprezentacije postalo gotovo stvar prestiža u izljevima antihrvatskih stajališta, što među Hrvatima u Vojvodini dodatno povećava strahove i koči spremnost da se u javnosti očituju kao Hrvati. Pogledajte u tom smislu - oprostite, ali to se mora tako imenovati - laprdanja Miodraga Linte u posljednjih tjedan dana o hrvatskoj reprezentaciji. Takvo što u civiliziranom svijetu davno je napušteno! Brojanje krvnih zrnaca hrvatskim reprezentativcima, prigovor što Srbi nastupaju za hrvatski nacionalni tim, ponovno osporavanje identiteta pojedinim reprezentativcima hrvatskom narodu, što podsjeća na najmračnija Miloševićeva vremena, politikantsko i zlonamjerno tumačenje današnjih konstelacija u hrvatskome nogometu s događajima iz 1990-ih… Uistinu, u ozbiljnom smislu i u kontekstu odgovorne politike djeluje kao razumnocidno!"
Josip Juratović, SPD-ov političar, podrijetlom iz Hrvatske
"Rezultat koji je ostvarila hrvatska nogometna momčad izaziva posebne emocije i gotovo je nemoguće opisati taj ponos koji preplavi čovjeka, a zasigurno je i velika pobjeda nogometa. Kad jedna mala zemlja poput Hrvatske doživi ovakve rezultate, to potvrđuje onu činjenicu da nikada ne treba prestati vjerovati u sebe. Hrvatska je time pokazala da ima sjajan potencijal i sjajne ljude koji i na drugim poljima mogu kvalitetno izgrađivati hrvatsko društvo. Jednako je tako i odličan primjer za to koliko uspjeha donosi prilagođavanje timu. Pojedinac daje gol, ali tim pobjeđuje, tim koji zajedno požrtvovno radi. Nadam se da će kroz ovaj uspjeh hrvatskih nogometaša ojačati potrebno samopouzdanje i timska suradnja u hrvatskom društvu, koja mu je prijeko potrebna.
Potpuno je normalno da iseljeni Hrvati s emocijom više navijaju za Hrvatsku zbog odsutnosti i življenja izvan domovine, a i u hrvatskim iseljeničkim zajednicama posvuda u svijetu sva se događanja, osim u katoličkim misijama, uglavnom zbivaju u hrvatskim nogometnim klubovima u kojima su prve nogometne udarce napravili brojni hrvatski reprezentativci poput Ivana Rakitića. Taj uspjeh naših nogometaša u iseljeništvu se posebno emotivno doživljava jer se ovdje Hrvati moraju dokazivati u teškim uvjetima i uvijek moraju biti deset posto bolji da bi mogli imati jednake šanse kao domicilno stanovništvo. Stoga ovakav uspjeh hrvatske momčadi ulijeva poseban ponos, ali i pomalo izaziva zavist. Iako su Nijemci četiri puta bili svjetski prvaci u nogometu, za domaće stanovništvo ovo je pomalo i bolno jer njihova momčad nije prošla dalje, ali velika većina danas će navijati za Hrvatsku. Mnogi su mi kolege pružili ruku i čestitali mi na polufinalu, no bilo je i onih koji to nisu bili u stanju. To govori o karakteru čovjeka i osobnim simpatijama i nesimpatijama prema nekoj skupini i nikako to ne bih generalizirao kao mišljenje cijelog društva."