Njegov odgađani dolazak u West Ham potvrdio je da mu je svaka žurba strana. Novac je za njega bio i ostao nevažan. Koliko bi vrijedio, uostalom, karakteran čovjek koji se prodaje? Upravo ništa. I to je još jedan od razloga zbog kojih je romantičar, posebice u okružju gladijatorskog profita. On se i dalje naslanja na sportsko-igračko i ljudsko povjerenje. Ljudska riječ, za njega, još uvijek ima težinu. Njegovo nogometno stajalište odgovara onome što pjeva Beyonce, a jučer je pjevao Frank Sinatra: Što će čovjeku šoldi ako ‘izgubi sebe’...
Usporedba starijih, hrvatskih intervjua i istupa nogometnog stručnjaka, trenera Slavena Bilića (r. 1968.), s novima, koje je dao proteklih mjeseci, na engleskom jeziku, pokazuje da jaki karakteri ostaju to što su bili.
Prije i poslije svake utakmice Premier lige, odnosno njegova West Hama, Bilić je obvezan, tako reći, dati barem jedan TV intervju. Zapravo, njih nekoliko. I to pod amblemom dvaju teških, rudarskih čekića, čiji simbolizam odgovara njegovoj ustrajnosti i snazi.
U novim izjavama prepoznao sam staroga Slavena Bilića, koji je komentirao pobjede hrvatske reprezentacije jednako diskretno i decentno. Kada njegovi igrači pobijede Arsenal, Liverpool ili Chelsea, Bilić tumači tek viđenu pobjedu staloženo kao što je ispraćao njihove poraze. I jedno i drugo posljedica je, naposljetku, igre s velikim “i”. Ovo se najbolje vidjelo u TV intervjuu koji je komičar Russell Brand, kao gost-komentator, ali i navijač West Hama, napravio s trenerom Hammera (Čekića) Bilićem, i to nakon pobjede nad Tottenhamom. Bio je do te mjere oduševljen da ga je poljubio pred kamerom, napomenuvši da dotični suparnik, Tottenham, više nikad neće pobjeđivati Hammere na njihovu aktualnom stadionu Upton Park – koji češće zovu Boleyn Ground, a nalazi se u istočnom dijelu Londona. Naime, uskoro Hammeri sele na novi, Olimpijski stadion.
Itekako svjestan svog držanja i istupa u medijima, te pozicije javne ličnosti, Bilić je o njima progovorio u jednom intervjuu, iz daleke 2011. “Ljudi recimo kažu: Bilić je potišten. A isti takav Bilić izađe pred javnost i nakon pobjede, pa kažu: Bilić je baš prirodan i spontan... Ali nisam potišten, možda ja to sugeriram govorom tijela, kontrolom svoje govorne mane, pa dopuštam da je to vaš dojam, ali valjda znam kako se osjećam”. Drugim riječima, Bilić inzistira na samosvojnosti, što čuva sebe prolazeći kroz svaki kontekst. On jest, jednostavno, takav. Jučer, danas, pa gotovo izvjesno sutra. Jednako se ponaša i govori “isto” kako pred domaćim, hrvatskim novinarima, tako redom pred ruskim, turskim i engleskim, čije je ekipe trenirao.
Već se sada smije zaključiti, premda su pred sudionicima britanske Premier lige odlučujuće, posljednje utakmice, da su samo rijetki očekivali kako će “Super Slav” - kako ga neki nazivaju - dovesti West Ham među prvih pet, hajde deset ekipa ovogodišnjeg prvenstva. (Od 22 kluba u ligi.) Njegov je klub bio šesti na prvenstvenoj ljestvici poslije pobjede nad West Bromowichom pretprošle subote, a onda ga je na domaćem terenu Swansea neočekivano potopio 1-4 i udaljio od toliko željene Lige prvaka.
Kada ga engleski novinari izazivaju na proricanje, pitajući hoće li Hammeri ove 2016. ući “barem” u Ligu prvaka, onda Bilić zaobilazi takvu mogućnost. Na slično pitanja barda hrvatskog sportskog novinarstva, Židaka, iz 2007. jednako je reagirao. Pitanje je glasilo: “Koliko je Hrvatska daleko od plasmana na Europsko prvenstvo (EP) 2008?” A Bilić je odgovorio: “Daleko smo, jako daleko. Zanima me samo dobar posao na sljedećoj utakmici. Moja filozofija glasi ‘korak po korak’”.
Korak po korak
Dakako, danas znamo da je Hrvatska na spomenuto EP prošla i potom doživjela “havariju”. Pritom je važno naglasiti da Bilić podjednako oprezno govori o ulasku West Hama u Ligu prvaka, kao što je nekoć govorio o reprezentaciji. I ovoga puta ističe, ali sada na engleskom, step by step (korak po korak) politiku ili filozofiju, koje se pridržava najmanje jedno desetljeće. Ili preciznije: cijele nogometne karijere.
Još je jedna znakovita podudarnost u kontinuitetu Bilićevih izjava, odnosno u njegovu gledanju na nogomet. A to je inzistiranje na karakteru igrača. Igrači West Ham Uniteda danas pokazuju, doista, “jak karakter” kada “gotovi” poraz pretvore u pobjedu, baš kao što su ga jučer pokazivali hrvatski reprezentativci. U sažetku: igrači su se mijenjali, i klubovi, odnosno reprezentacija, ali trener je ostao jedan te isti. O tome se i radi.
Na nogometnom terenu je vječito jedanaest igrača, nijedan više, možda pokoji manje. Kada britanski komentatori hvale Bilića kao “taktičara”, oni zapravo hvale, na prvom mjestu, postojanost i dosljednost njegova pristupa igri. Bez obzira koga trenirao, duboko je svjestan da je riječ o jednoj te istoj igri, kojoj je priložio racionalni oprez, sukladan vlastitoj osobnosti.
Bilić je ovako sumirao učinak hrvatskih reprezentativaca za svoje šestogodišnje vladavine (2006. – 2012.): “Ako mi četiri godine zaredom završavamo kao stanovnici Topa 10 (Fife), onda ja baš ne bih govorio o nesrazmjeru igračke klase i naših momčadskih prezentacija”. Ovu je tvrdnju pojasnio pred odlazak u moskovski Lokomotiv: “Nismo mi u Top 10 na temelju vrijednosti igrača na transfermarktu ili zato što nas je tako procijenio Jutarnji list, nego samo i isključivo zbog rezultata”. U tome je sukus njegove već citirane nogometne filozofije: korak po korak. Ili bolje: rezultat po rezultat.
Nenormalan posao
Sada je tek do kraja razvidno da je Bilić trebao puno ranije, još 2010. preuzeti poziciju trenera, odnosno “managera” West Hama. “Nikad se nije radilo o tome da ja ne bih išao u West Ham, nego o tome da sam bio trener reprezentacije svoje zemlje, što nije običan (normalan) posao”, objasnio je novinaru londonskog Suna. “Danas sam zadovoljan i ponosan. Jer, West Ham je moj tim. Oduvijek mi je bila ambicija da budem u prilici trenirati taj klub”, dometnuo je.
Gospodina Sullivana, predsjednika Hammera, Bilić je upoznao spomenute 2010., upravo kada se suočavao s negativnom halabukom, što je uslijedila nakon neodlaska “vatrenih” na Svjetsko nogometno prvenstvo, u Južnoj Africi. Svatko “pametan” pobjegao bi od problema i neugodnosti, pogotovo odgovarajući na unosnu ponudu iz Premier-lige, ali Slaven Bilić je ostao, vjeran svojim reprezentativcima i - sebi. A zatim ih je odveo na EP 2012. Bijeg je izvan njegova vidokruga. Kad savjetuje igračima da ignoriraju novac i medije, onda im govori isto što je rekao sebi. Stoga i jest vjerodostojan, kako trener, tako i ličnost.
Engleski su novinari s lakoćom primijetili “da Bilić pokazuje emocije prisjećajući se svog igranja na Upton Parku 1996-97.”, na kojemu je odigrao 49 utakmica. Pa naglašavaju da je “konačno” došao trenirati u Englesku punih sedam i pol godina otkada je Hrvatska “izbacila Tri lava (Englesku) iz Eura 2008.”. To i jest vremenska parabola od puna dva desetljeća jedne zavidne nogometne karijere, igračke i, naposljetku, trenerske. Međunarodne i nacionalne.
Morao je Bilić trenerski proći, poslije hrvatske A reprezentacije, Rusijom i Turskom kako bi se, naposljetku, skrasio ondje odakle je krenuo njegov igrački pohod na nogometne visove. Prethodno je trebao udovoljiti, očito, nekim unutarnjim kriterijima, kako bi prihvatio “staru”, tako reći stand-by ponudu. Želio je ostati, a ne “samo uzeti novac i pobjeći”.
Napokon, uoči prošlogodišnjeg povratka na blještavo mjesto svoje mladosti, bio je prepun strahova. Registrirao je jedan loš predznak. Bio je to gruzijski internacionalac Shot Arveladze, koji je ostavio jaki igrački biljeg u Trabzonsporu. Po završetku karijere, trenirao je razne momčadi. Ali, odbijao je opetovane pozive spomenutog kluba. Onda je popustio i sjeo na njegovu klupu. Sjedio je samo dva mjeseca i otišao. Ovakav ishod bio je Bilićeva noćna mora, koja je, eto, zauvijek prošla.
Dolazeći u novu sredinu, Slaven Bilić namjerava predvoditi sveobuhvatni proces, a ne tek nekoliko utakmica. To je naučio kao mladi igrač Hajduka, koga su “odbacili” nedaleko od Poljuda, ali ipak odbacili u Šibenik, pa zatim u Stobreč - tada je najozbiljnije studirao pravo. “Za svaki slučaj” nastavio je obiteljsku, pravničku tradiciju. Njegov otac, Ivan Bilić, bio je redoviti profesor i dekan splitskog Pravnog fakulteta, usto autor niza ozbiljnih knjiga (“Politička ekonomija kapitalizma”, 1988.; “Politička ekonomija socijalizma” 1989.). Kao da pravnici bolje razumiju kako je svaki životni poziv ponajprije proces, pa tek onda parnica.
Još kao mladić, Bilić se konfrontirao s objedom, koja mu je mogla odrediti život. Jedan od lokalnih, šibenskih trenera diskvalificirao ga je iz kruga kandidata za mladu reprezentaciju Jugoslavije s primjedbom da je “ustaški sin”. A “ustaša” je trebao biti njegov otac, i to zato što je 1971. bio pristaša stajališta Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. No, o tome kakve je traume prošao, poslije Karađorđeva, otac Bilić šutio je pred sinovima - starijim Domagojem i Slavenom. One su u nogometnoj sezoni 1988./1989. zaprijetile njegovu Slavenu. Udaljilo je to mladog i perspektivnog nogometaša od svake i svih politika. Osim domoljublja, koje nije, opet, politika, već intimni osjećaj.
Značaj vlastitih učitelja
Bilo kako bilo, Bilić je opstao na nogometnom igralištu. Igračku karijeru gradio je od matičnog Hajduka, preko Karsluhera do West Hama i Evertona. Njen vrhunac bio je na SP-u u Francuskoj 1998., vrhunac i kraj. A pitanje je da li bi, uopće, igrao za brončanu Hrvatsku da ga nije obodrio njegov omiljeni učitelj Miroslav Ćiro Blažević. Shvativši značaj vlastitih učitelja, Bilić s iznimnom odgovornošću doživljava sebe kao učitelja. Upravo ovakvi, “ranjeni” igrači, koji su napustili nogometnu igru protiv svoje volje, stvorili su svojevrsnu trenersku školu dokazanog karaktera.
“Prestao sam igrati nogomet u najboljim godinama”, izjavio je Bilić u razgovoru s Vladom Vurušićem, piscem svoje prve biografije iz 2006. Naime, petnaest dana prije brončanog SP-a Bilić je slomio kuk. Izdržao je SP, ali “u Evertonu više nije išlo”. Prestao je igrati, praktički, nakon utakmice protiv Nizozemske na SP-u, kada je imao 29 godina. I vratio se iz inozemstva u Hajduk, ali bilo je to svojevrsno lagano, dugo umiranje. Pa ipak, htio je dalje igrati, sve dok ga s terena nisu otjerali nesnošljivi bolovi. Priznao je da dnevno pije po dva Voltarena od tri miligrama. “Budalo jedna, završit ćeš u kolicima...”, upozorio ga je doktor. “I tada sam se ostavio nogometa.”
Odrekao se, istovremeno, svakog dugoročnog planiranja - 2005. prošao je još jedan kirurški zahvat na kuku – poput mnogih drugih bolesnika. “Stvari ne planiram dugoročno, sjetite se moje bolesti. Tko će planirati... ‘Sastavi’ te drugi dan i svi planovi padaju u vodu”, objasnio je. No, kako voditi trening bilo koje momčadi, što jest dugoročni proces, a znati da bi već sutra mogao biti svršetak igre? To je kontradiktorno. I to je kontrapunkt s kojim Bilić živi i radi.
Njegov odgađani, ili “kasni”, dolazak u West Ham, potvrdio je da mu je svaka žurba strana. Novac je za njega bio i ostao faktički nevažan, bilo to 2010., ili 2015. Koliko bi vrijedio, uostalom, karakteran čovjek koji se prodaje? Upravo ništa. I to je još jedan od razloga zbog kojih je Bilić - romantičar, posebice u okružju gladijatorskog profita. On se i dalje naslanja na sportsko-igračko i ljudsko povjerenje te pouzdano na nj uzvraća. (Pretpostavljam, jao onome tko ga iznevjeri.) Ljudska riječ, za njega, još uvijek ima težinu. Njegovo nogometno stajalište odgovara onome što pjeva Beyonce, a jučer je pjevao Frank Sinatra: Što će čovjeku šoldi ako “izgubi sebe”.
Problemi s kretanjem, u tzv. najboljim igračkim godinama, došli su za Bilića poslije jedne druge zdravstvene tegobe. Naime, još u ranom djetinjstvu izgubio je moć govora, pa je potom govorio sa stanovitim poteškoćama.Već kao mladi nogometaš susreo se s varaždinskim logopedom Darkom Novoselom. Njegova metoda podrazumijeva 12-dnevni bolnički tretman, poslije kojega uspjeh zavisi od pacijenta i njegove okoline. Sjajan rezultat Bilićeva izlječenja dočekali su milijuni TV gledatelja, u nas i u svijetu. A to je zasluga kako liječnika, prvenstveno, tako i Bilića, koji je ovdje potvrdio vlastitu odlučnost i postojanost.
Bilić je javno šutio o okrutnosti s kojom se djeca osvrću na svakoga, i sve nas, koji zbog ovog ili onog razloga ispada iz zadanog savršenstva. On odavno pomaže bolesnoj djeci, izvan domašaja javnosti. Pa je to, možda, najbolji odgovor surovim vršnjacima.
Za razliku od većine velikih nogometaša, koji su za igru, i za kolektiv žrtvovali vlastito zdravlje, Bilić je krenuo sportskom stazom kao plivač. Trenirao je u splitskom Mornaru. Bio je jedan od onih dječaka koji sami u ranu zoru, ili koje drugo doba dana, plivaju s jednog na drugi kraj praznog bazena. Zvali su ga Nane, kao i njegova obitelj. Samoća ovog, plivačkog treninga teško je spojiva s kolektivnošću nogometnog. No, čini se da je Bilić pamti, i da mu je potrebna za vođenje jedanaestorice u loptaškom sportu.
Nane je “doplivao” do Hajdukovog igrališta, zahvaljujući prijatelju Ivi Cuzziju, sinu legendarnog Vinka. (Onog s Kanditovih sličica.) Ivo je poučio Slavena da možeš biti dobar nogometaš, ali ne moraš biti uspješan. Naime, Cuzzi nije ostvario veću nogometnu karijeru. Naposljetku, i sam je Bilić krenuo stopama neuspjeha, igrajući u Šibeniku i Primorcu. Zahvaljujući tom osjećaju promašenosti, završio je Pravni fakultet, ili to tako, skromno prikazuje.
A danas ga britanski novinari pitaju kako diplomirani pravnik, uopće, smije igrati i trenirati nogomet. Kao da je prekvalificiran. Bilića nije opterećivala ova činjenica, niti ga udaljavala od suigrača. Oduvijek je ispadao iz općenite predodžbe o nogometašu, i to na nekoliko razina. Od samog početka, kao dijete profesora i intelektualca. A danas, jednako tako, ispada iz predstave o tipičnom treneru. On je iznimka koja potvrđuje pravilo o, recimo, sirotom Maradoni. Bio je atipičan ili svoj. Takav je i ostao.
Želi nemoguće
Treneru Biliću sviđa se to što je ove, tekuće sezone zatekao West Ham na 112 godina starom Upton Parku, na kojem je igrao igrač Bilić. Još jednom prelistao je požutjeli spomenar. Dakako, veseli se i novom, Olimpijskom stadionu, ali ovaj stari mu je “pravi”. Sada kao trener želi osjetiti ono što je osjećao kao igrač. Želi nemoguće. Ali, to je iskrena želja, kojoj treba vjerovati. Kada opisuje staru “rupu” i navijače kako pristižu na utakmicu, kroz “one uske ulice kojima se momčad vozi busom”, potpisani mu vjeruje. Može li, uopće, biti igre bez radosti i emotivnosti. I kome bi menadžer “Bilich” trebao dokazivati svoje srce. Umišljam, i vjerujem, da je on prvi strani igrač Premiera koji se vratio na stadion mladosti kao menadžer. I pretpostavljam da će to još zadugo ostati.
U diskretnom, verbalnom nadmetanju s najstarijom “žutom” nacijom, Super Slav se prisjetio dijelova svoje izborničke, a naše nogometne povijesti. Za već spomenutu pobjedu nad Engleskom, na Wembleyju, kaže: “To je bila velika pobjeda. U ono vrijeme trenirao sam svoju zemlju. Nije se radilo o novcu. Značilo mi je to neizmjerno mnogo”. Zastrašujuće je jasan u vaganju značenja:”To nije bio samo posao, bilo je to apsolutno osobno. Način na koji smo izgubili četvrtfinale Eura 2008. protiv Turske na jedanaesterce, i to nakon što smo poveli u posljednjoj minuti produžetaka pa primili izjednačujući pogodak, to me motiviralo da želim nastaviti”. Uslijedilo je, kronološki, iduće veliko razočaranje za sve nas i za izbornika: “Nismo se kvalificirali za Svjetsko prvenstvo, no Savez mi je svejedno ponudio da ostanem. Nisam mogao otići”. Sjećamo se: “Napravili smo dobar posao, kvalificirali se za Euro 2012. na kome smo dobro igrali”. Da, bilo je rizično ostati, ali Bilić je ostao, vjerovao je u sebe. I u svoje dečke. Jednako tako, imao je iza sebe povjerenje HNS-a.
Dobri rezultati
Posebnu ulogu u Bilićevu suodnosu s Premier-ligom odigrao je njegov bivši trener Harry Redknapp. Kao hrvatski izbornik, veli, puno je puta razgovarao s njim: “On je imao četiri moja igrača u Tottenhamu. To su bili Niko Kranjčar, Vedran Ćorluka, Stipe Pletikosa i Luka Modrić. Više puta je izjavio 2008. i 2010. ‘da Slaven mora otići tamo’”. Redknapp ga je ohrabrivao i sugerirao mu: “Ti moraš otići u West Ham, to je tvoj klub”. Očito, stari je “lisac” imao dobar nos za Bilićevu darovitost. Sada se Redknapp pretvara u njegova londonskog Blaževića, pomalo mu je učitelj, savjetnik i prijatelj.
Bez obzira na oslonac koji nalazi u dugotrajnom procesu napretka i rada, Bilić istovremeno odaje počast varljivoj sreći. Pa kad komentira svoj igrački status West Hamove ikone, onda govori baš o sreći. Hammeri su se u siječnju 1996. borili za opstanak, prisjetio se. Uslijedile su tri “nevjerojatne” pobjede, protiv Tottenhama, Chelsea i Newcastlea. Drugim riječima, sreća je sudio nogometnog procesa. “Imao sam sreće”, jednostavno zaključuje Slaven Bilić. On do danas pamti prvi, “neprijateljski” povratak na Upton Park. A bilo je to davne 1997., kad je došao s Evertonom.”Odasvud su stizali zvižduci (booing). To je razumljivo, to ide s poslom (with the territory)”. Premda mu se sada taksisti - navijači Hammera - obraćaju s uvažavanjem, “on nije glup” i zna da ih je svojedobno izdao. Po Bilićevu prošlogodišnjem dolasku, West Ham je kupio Pedra Obianga iz Sampdorije, i to za 4,5 milijuna funti. “Klub je dugo radio na tome”, ali svejedno su pitali njega, novog menadžera za mišljenje. “A ja sam bio sretan što smo ga dobili.” Novinar je zaobišao slučajnu podudarnost: Obiang je dobio istu sumu kao sam Bilić 90-ih, od Evertona. No, tada je to bila najveća, ikad isplaćena suma za jednog obrambenog igrača u Premieru.
“Lako je reći - mi smo top šest klub.” Ali, mi to nismo. Dat ću sve od sebe da to pokušam postići, no ne možete se zvati top šest klubom ukoliko to niste bili tri, četiri, pet godina”, izjavio je Bilić pred koji tjedan. I danas bi, vrlo vjerojatno, ponovio istu stvar. Jedna lasta, doista, ne čini proljeće. Trajnost dobrih rezultata potvrđuje vrsnost rada, odnosno treninga.
Rokerska prošlost, a za pravo privrženost rocku, još uvijek prati Slavena Bilića. Neki bi mediji na tome inzistirali, ali Super Slav zna da je to loše za njegov posao. Brani se od “sumnjive” pozicije koju mu “zadaje” rinčica u uhu. Novim, engleskim obožavateljima obraća se tvrdnjom da su mnogi treneri fuliranti. “Što ozbiljnije lice napravite, sličniji ste filozofu i drže vas za boljeg taktičara”, ocijenio je. No, on se ne kani baviti poziranjem. “I ja sam se obrazovao, završio sam pravo. A da bih dobio licencu UEFA-e prošao sam dvogodišnju trenersku školu u Hrvatskoj.” Odbija glumatati intelektualca, jer to jest.
Engleski način
Umjesto da se ulaguje novoj-staroj sredini, dokazuje Englezima kako je njihova Premier League precijenjena, pretvorena u mit, pogotovo s obzirom na “intenzitet” takmičenja. Bilić to kaže izravnije: “Jedina stvar koja je na engleski način drukčija jest da se ovdje trenira manje nego u (ostatku) Europi.” Kako je njegova pretpostavka što više treninga, tako se morao prilagoditi prilikama. “Ne možete sve promijeniti odjednom”, veli. “Prema staroj engleskoj školi trebali bi imati dva slobodna dana u tjednu, dok u Europi imate jedan”, objašnjava, govoreći kao buntovnik s razlogom.
Opisujući londonsku svakodnevicu, menadžer Bilić govori isključivo o poslu. Da, rado bi posjetio muzej Madame Tussaud, ali trenutno nema vremena. “Uvijek ima (novih) ideja. Sa svojim pomoćnicima razgovaram 10 puta dnevno. Nikola Jurčević deset puta, Edin Terzić deset puta: kako ćemo napraviti ovo? Kako ćemo igrati? Trebam li promijeniti sistem (igre)? Što misliš o ovome? Posebno kada imamo ozljede.” Britanski novinar napominje da Bilićeva radna disciplina može šokirati igrače.
Jedno poslijepodne sjedio sam s Bilićevim pomoćnikom Jurčevićem, zahvaljujući Židaku. On je odgojeni dečko iz Petrove ulice, a krivo sam pretpostavio da bi trebao biti “nedoučeni nogometaš”. Ostao mi je dojam da ovaj “stari” duo Bilić - Jurčević, još od igračko-reprezentacijskih i reprezentacijskih dana, sačinjava skladan par super Slavena, koji obrazovanjem i odgojem odudaraju, na klupi West Ham Uniteda, od svuda očekivanog prosjeka.
Prezire poze
Otočki mediji posebno hvale Bilićevu taktiku, koja je impresionirala ljubitelje nogometa. Bilić sigurno zna “organizirati i motivirati momčad”, tvrde. Samo su Tottenham Hotspurs i Leicester City imali u ovoj sezoni manje poraza od Bilićeva West Hama (4). Opisuju ga kao “zavodljivog, karizmatičnog i radišnog Hrvata”. On je najpoznatiji sportski izaslanik svoje zemlje. A jedini mu je rival, po snazi osobnosti, Nijemac Klopp, tvrde Englezi.
Bilićeva nesnošljivost prema svakoj pozi, i prema hipokriziji, izbija na površinu kada uspoređuje aktualnu i stare nogometne sredine. “Top, top treneri”, svjedoči, razgovaraju vrlo jednostavno o svom radu i nogometu uopće. Kad se kod nekog takvog raspituje o njegovim metodama, onda mu ovaj odgovara “banalno”: “Gledajte, ovaj igrač je brz”, ili: “Ovaj je naprijed i otraga”. No, ukoliko priča s kakvim filistrom iz prve ili druge hrvatske lige, onda se ovaj pravi važan i koristi “stručnu” terminologiju - počne mu govoriti o igračevoj “anaerobičnoj istrajnosti”.
Vrhunske sudionike igre karakterizira jednostavnost i razumljivost. A njima pripada Slaven Bilića. Postavlja se pitanje, na koncu, što je učinio sa svojom “splitskom” kolekcijom od 1000 CD-ova, uglavnom rocka. Je li ih prenio u privremeni dom u Londonu. Pušta li kome CD svog bivšeg banda Rawbau? Slabo je vjerojatno da ovih dana svira na kojoj od gitara iz svoje bogate kolekcije, o kojoj je svjedočio rock kritičar Aleksandar Dragaš. To su privatni detalji, to je privatnost koju je oduvijek držao za sebe, pa je takvom treba i ostaviti. Dosta je znati da je Bilić još uvijek pristalica poslovice “Ča je Londra kontra Splita”. Premda je London bio i ostao njegov drugi grad.