U Zagreb je došao na manje od dva dana došao. Razlog je bilo obiteljsko slavlje, no, Lino Červar nije izdržao. Morao je skočiti do rukometne dvorane. U Domu sportova domaću ligu igrali su Lokomotiva i Sesvete, došao je pogledati utakmicu bivšeg pomoćnika Irfana Smajlagića, koji je sada na ženskoj klupi.
- Pratim sve. Drago mi je što se Lokomotiva dignula, pa Sesvete, Zamet gdje je Adrijana Prosenjak jako vrijedna, volio bih da se i Podravka što prije digne... To sve je bitno za nacionalni rukomet.
Isti recept vrijedi i za muški rukomet.
- Zoranu Gopcu rekao sam da moramo još bolje raditi s mladima. Ne moraju svi igrati Ligu prvaka u Zagrebu, ali Zagreb treba stvarati i jake igrače za Dubravu, Medveščak... Bez iznimno jakog Zagreba nema ni rukometa. Kao što bez jake Cibone i Cedevite, ali i Splita i Zadra, nema košarke. A vidite kako su se košarkaši ugledali na nas.
Košarkaši?
- Da, košarka se kod nas strašno digla. Imaju velike potencijale, dobili su Šarića, koji je sjajan... Neka, nisam ljubomoran, samo mi je žao što smo mi izgubili taj entuzijazam. Izgubili smo trenere, patimo od birokracije pa ćemo sada zabranjivati trenerima koji su stvorili desetke igrača da i dalje rade jer nemaju magisterij ili kakav već papir. Ako detektiraš da netko stvarno može odgajati djecu, moraš se boriti za njega. Ne kaže se uzalud da je čovjek toliko velik koliko se može sagnuti i raditi s tuđom djecom.
Iako je petu godinu trener u skopskom Metalurgu, svakodnevno se “saginje” zbog puno mlađih od svoje ekipe, brine se o budućnosti kluba, pomaže, savjetuje...
- Makedonija prvi put ima i kadetsku i juniorsku momčad na EP, a u tri muške i tri ženske selekcije 90% je Metalurgovih igrača. Radimo u lošim uvjetima, ali radimo od jutra do mraka. I motivirali smo druge u Makedoniji. Napravili smo da su svi drugi sportovi u sjeni rukometa, da se Vardar dignuo na osnovi naše provokacije, dižu se i svi drugi. Vardar ima čovjeka koji može kupiti mene i sve moje igrače, ali meni je to izazov više. Stvarno bih volio taj naslov prvaka.
A onda?
- Iskreno, vuče me da se vratim.
Kući?
- Petu godinu sam tu, to je puno. A 17 godina sam u inozemstvu. Godine idu, a nemam mira. To je strašan stres. Ja si ga nabijam sam jer imam visoke ciljeve. Strastven sam, cijeli dan sam u rukometu. Zadovoljan sam svime što sam napravio u Metalurgu, ali opet, krv nije voda...
Nešto ga posebno muči kod kuće.
- Pratim sve što se događa i... Nakon svih onih divnih godina pali smo u rukometu. Imamo mi rezultat, ali euforije fali, a nje nema bez vrhunskih rezultata.
Treća mjesta nisu vrhunska?
- Držim da smo mi velesila, ali me zabrinjava da otkad sam otišao 2010. u Beču, nismo bili u finalu. Ni jednom. To bih želio opet vidjeti. Znam da je ljudima bilo krivo kad smo gubili u nekim finalima, ali pustite to, ipak smo bili u finalu. Ta finala nama fale danas.
Komunicira li s kim u vodstvu hrvatskog rukometa? Traže li savjete?
- Ja sam tiho došao i tiho otišao, ne želim da govore “on sad nama drži predavanja”.
Nisu li i mnogi njegovi učenici otišli (pre)tiho iz hrvatskog rukometa?
- Slažem se. Moje su misli uvijek s njima. Nevjerojatno puno su zadužili naš sport. Njima najviše zahvaljujem što sam to što jesam. Nikad ne bih bio to što jesam da nisam imao njih: posebno čudo kao što je Balić, Peru koji je bio pritajeno čudo, pušku iz Marofa Laca, Džombin šeretski osmijeh... Valjda je Bog htio da ih zaslužim.
Sjetio se jednog detalja. Prvog upoznavanja.
- Spremao sam govor, pisao ga dugo, pa sve podrapao. Došao sam pred njih i rekao “bili ste posljednji, o vama svi govore najgore, da ste nekulturni, primitivci, ne možete nikoga dobiti, a o meni isto tako”. Doduše, i kasnije su govorili “gdje ste njega našli, tog Talijana”. Rekli su mi da ne mogu tri ovce zajedno spojiti.
A on je spojio zlatno krdo.
- Čovjek koliko je motiviran, toliko je koncentriran. A ti momci su bili gladni k’o vukovi.
Čuje li se danas sa svojim momcima?
- Baliću sam nedavno poslao poruku kad je dobio dijete. Posebna poruka - nasmijao se Červar.
- Znam da sam pogodio, odmah je odgovorio. Što ću, to su moja djeca. Toliko smo lijepih trenutaka imali. Bilo je i povišenih tonova, ali na kraju je bilo baš ono što je trebalo biti. Imali su osobnost, dopustio sam im da budu što jesu, oni su to isto meni dopustili i to su nezaboravni trenuci.
Fali li mu to?
- Strašno.
Bi volio da se ponovi?
- U životu da, ali mora se poklopiti. Ne mogu tu biti indiferentan. Kad igra reprezentacija, ne mogu mirno gledati. A gledam sve, puno analiziram, još i više sada. Teško ih gledam u teškim situacijama.
Spominjalo se da bi mogao sjesti i na klupu ženske reprezentacije.
- Samo je jedno istina, a to je da sam gladan uspjeha. To me drži. Steve Jobs je rekao “čovjek mora biti vječno mlad, vječno djetinjast i pratiti što se događa iza brda. Čovjek nikada ne smije ostarjeti”. Meni je danas dan kratak, radujem se svitanju zore, a dok to bude u meni, bit ću trener. Želim nove izazove, nove projekte. Napraviti nešto što nije napravljeno. Nije mi zanimljivo ići tamo gdje je netko 10 puta osvojio naslov, a ja sam 11. Svi su se, znači, izredali.
Dakle, ovo su ipak posljednji dani u Metalurgu?
- Možda.
Mogli bi biti?
- Mogli bi.
Zato što želi kući?
- Da, silno.
Ali gdje?
- Iskreno, ne znam. Imam želja, ali kad ih kažem, mogu djelovati neskromno. Znate, kad imate 14 igrača, a na prvenstvo vodite 12, teško je donijeti odluku. Ja zbog toga nisam znao spavati noćima. Laže onaj trener koji kaže da je to samo prekrižiti. Isto je i s izborom posla. Vidjet ćemo.
Negdje u Hrvatskoj. Na projektu koji ga intrigira. I čini ga mladim...