POBUNA TRENERA

ČERVAR: Zar mojih 6 medalja Hrvatskoj ne vrijedi ništa!?

Jesu li možda dečki sami na cesti našli loptu, otišli na OI u Ateni i sami osvojili olimpijsko zlato? Ne treba mi penzija, ali ovo je omalovažavanje, grmio je Lino
 Damir Krajac / CROPIX / CROPIX

Nekome majka, a nekome maćeha, stara je narodna poslovica koja se s punim pravom može primijeniti na inače hvalevrijedan potez i Uredbu nove Vlade RH, u stvari Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. No, bivši izbornik rukometne reprezentacije Lino Červar poručio je ogorčeno iz Makedonije:

- Sramota, sumrak struke i sporta! Podsjetio bih gospodina Skansija da je 11. siječnja izjavio da moramo reafirmirati instituciju trenera. A sada ispada da Červar, Rudić, Ante Kostelić ili Joško Vlašić nemaju nikakvih udjela u uspjesima i medaljama. Zar su dečki na cesti našli loptu i otišli u Atenu i osvojili olimpijsko zlato?! Igrači moraju dobiti mirovine, naravno, ali i treneri također. Neka mi daju pa ću ja dati Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Ali, neka mi time priznaju da sam i ja nešto radio. Kakva je to hvala za šest medalja koje sam donio Hrvatskoj. Ili Vlado Stenzl, inovator koji je 1972. uzeo zlato na OI. Zar naše neprospavane noći i izgubljeno zdravlje ne vrijede ništa?! Hvala Bogu, ja nisam kruha gladan, ali ovo je omalovažavanje. Mi treneri smo učitelji. Nekad je učitelj, uz popa, bio najvažnija osoba u selu. Reafirmacija institucije trenera...?!

Građani drugog reda

U globalu, vrhunski će sportaši u Hrvatskoj biti osigurani kao što su već zbrinuti u većini zemalja u Europi. Bravo za novu Vladu, bravo za ministra Jovanovića i savjetnika mu Skansija. Bravo za socijalnu osjetljivost tako rijetku u današnje vrijeme na ovim našim prostorima. Bravo, ali ipak?! Još netko dijeli Červarovo mišljenje:

- Zar moja zlata manje vrijede? Naknade osvajačima medalja paraolimpijce je pretvorilo u građane drugog reda.

Poručio je to prilično ogorčeno Mihovil Španja, dubrovački paraolimpijski plivač, jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportaša. Naravno, pozvao se Mihovil, a mogu i ostali paraolimpijci, na Konvenciju UN-a o izjednačavanju prava zdravih osoba i osoba s invaliditetom.

Kako sada stvari stoje, postojeća Uredba zaista ne poštuje njihova prava.

Joško Vlašić, Blankin otac i trener, često je u javnosti doživljavan kao egocentrik, poseban u svemu. I sam se našao u kategoriji “prezrenih”, kao trener vrhunske sportašice neće dobiti ništa:

- Iako trener daje sebe u rezultat svog sportaša, iako nekad radi i 30 godina za medalju, ni ja ne bih trenerima dao tu naknadu?

‘Valjda nismo zaslužili’

Nema što, zaista skroman stav. A u vezi s diskriminacijom paraolimpijaca:

- Izjednačio bih njihove naknade s onima “običnih” sportaša. Interes društva jest da se oni uključe u sport, da se sačuva njihova psiha. Te ljude treba podržati, trebaju izboriti svoje mjesto u društvu. No, moram dodati da ih se mora izjednačiti zbog psihosocijalnih razloga. Činjenica je ipak da njihove medalje ne vrijede kao one “prave”. To je stvar vrijednosti, stvar tržišta. Kad netko osvoji zlato na OI i na Paraolimpijskim igrama, to ipak ne vrijedi isto. Kod njih je i konkurentnost puno manja, značaj njihova dosega nije jednako vrijedan za promociju države.

Najbolja hrvatska plivačica Sanja Jovanović svoje je najveće uspjehe ostvarila na “leđnom sprintu” na 50 metara. Naravno, u neolimpijskoj disciplini. Uzalud joj svi svjetski rekordi i svjetska zlata.

- Valjda ne zaslužujemo - u šali je rekao trener Dimitar Bobev, ali i ozbiljno zaključio: - Tako je kako je, ako su pravila takva. Bitno je da se nešto pokrenulo i da penzije postoje. U Bugarskoj se isplaćuju već 6-7 godina. I to je naknada uz plaću, ne ide tek od 45. godine nego odmah...

Zecu isto kao kormilaru

Kao da je švicarski, a ne bugarski proračun. Zar je Bugarska bogatija od Hrvatske?!

Da, zaista je teško učiniti da vuk bude sit (što manji manjak u proračunu), a sve ovce na broju (svi zaslužni sportaši zadovoljni i podmireni).

Neki su ljuti i bijesni, neki ogorčeni i skromni, neki zadovoljno trljaju ruke. Ovisno kako je kome “pao grah”. Jesi li penzije za sportaše uopće moralne dok mnogi “obični ljudi” grizu tvrdu koru crnog kruha. Dobit ću 5500 kuna za jednu medalju, a moja majka 2200 za 40 godina staža, zapitao se boksač Mario Šivolija. Jesu li Goran Ivanišević i kormilar osmerca Silvio Petriško zavrijedili isto (a jesu po zadanim kriterijima)? Je li bogatun Goran Ivanišević zavrijedio tu čast da ga pomaže državni proračun? Što je s onima koji su plaćali porez u Monte Carlu?

Pitanja je mnogo, odgovora i interpretacija još više... No, na svijetu ne vlada, niti će ikad vladati imaginarna univerzalna pravda. To je ipak Utopija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2024 15:29