Jednom davno nam je rekao, “znate, ja sam odlučio da će Ivica biti skijaš i prije nego što se rodio”. Prije petnaestak godina u bolničkoj kantini u podrumu Klinike Bruderholz u Baselu, dok je čekao ishod Janičine operacije nakon stravičnog pada u St. Moritzu, a Ivica je ležao kod kuće s polomljenim ligamentima, priznao je, “da sam znao koliko je ovo krvava igra, možda se nikad ne bih upustio za nju”.
Ali bila je to igra koju je izabrao, igra u kojoj su njegova djeca odrasla i prihvatila je kao svoju i koju su tako dobro igrali da će, kad se za nekoliko dana vrate u Zagreb, oko sebe moći posložiti 10 olimpijskih medalja. Deset!
- Može mi reći tko što hoće, ali ja kod kuće imam 10 olimpijskih medalja.
Način na koji je to rekao bio je važniji od onoga što je rekao. Na trenutke se činilo, tamo u cilju arene u Rosa Hutoru, kao da bi mogao, poput malog djeteta, početi skakati od sreće. Nije naravno, ali odavao je dojam čovjeka koji bi u tim trenucima mogao i lebdjeti zrakom, samo da mu to padne na pamet.
Teret, golem teret odgovornosti, o tome je Ante pričao još od kraja Igara u Vancouveru. Hoće li uspjeti osvojiti još jednu medalju, imaju li to još u sebi, obojica, Ivica kao skijaš i on kao trener? Bio je i previše opterećen time, možda i u tome treba tražiti razloge zašto je sezona bila takva kakva je bila, ali teško je pobjeći od sebe. Bila je to njegova misija i on se tako ponašao. Od početka do danas, njegova misija...
I da, bila je to povremeno jako krvava igra, ali igra koja im je puno puta slomila tijela, ali nikad nije ono najvažnije - njihovu ljubav prema skijanju. I svi koji se pitaju “zašto već jednom ne prestanu, zašto ne rade nešto drugo, zar im nije dosta?”, propustili su negdje na putu shvatiti bit njihove priče - njima skijanje nije posao, nije dio života, nešto čime se baviš pa prestaneš i radiš nešto drugo, njima je skijanje - život. To su oni i zato i skijaju dalje i zato je osvojena i deseta medalja.
A što sad? Ante je tijekom ove sezone, tamo od Kitzbühela, počeo sve češće govoriti o specijalizaciji. O tome da Ivica više neće moći skijati sve. U Roza Hutoru je otišao i korak dalje i najavio mogući daljnji Ivičin put u skijanju...
- Što je presudilo između Vilette i Ivice u borbi za zlato? Presudilo je to da je Ivica imao premalo “fore” iz spusta, da je imao sekundu ili sekundu i 10, to bi onda bilo dovoljno.
Ali imao je sedam desetinki bolje vrijeme od Vilette, koji je spustaš, a ne slalomaš...
- Da, Ivica je imao odličan rezultat, ali trebala mu je još malo veća prednost jer Ivica nije dobar u slalomu. Da, bio je 4. u Leviju na početku sezone, ali nakon toga je bio 27, 24, 21, 17...
Medalja je izborena na račun spusta, mnogo više nego na račun slaloma. I tu smo došli do onoga što bi se moglo dogoditi sutra. I teško da bismo rekli da je to očekivani smjer, zapravo baš suprotno...
- Ivica ide prema spustu. To je na neki način normalno. Standardno je kretanje te krivulje jednog alpskog skijaša od tehničkih disciplina prema brzima jer brze su iskustvo, snaga, ali više ne eksplozivna, nego više apsolutna snaga. To je normalan put. Kao što je normalno za sprintere da prvo trče 100 i 200 metara, a onda neki počnu trčati 400 m, a neki kao Juantorena i 800 metara.
I još jedna zanimljiva izjava...
- Bilo bi gotovo nepravedno da je Ivica pobijedio.
Zašto bi bilo nepravedno?
- Zato što je u takvoj krizi, on se ne može skijati kako hoće, a ne zna zašto se ne može. Zato smo i pomislili na štitnjaču.
Štitnjača nije problem, a što jest?
- Nagađamo zašto je to tako, nagađamo da je uzrok u tome da se njemu sezona prekinula kad je došao u Beaver Creek, zgrabila su ga leđa i postao je robot, ukočeni čovjek.
Vratio se još malo na - ubrzanje...
- Odlično je odskijao ovaj spust, pa Bode Miller je bio iza njega. Njegov put ide prema tome...
Bit će to zanimljiv nastavak karijere, ako se doista odluče za specijalizaciju u tom smjeru...