ZAGREB - Dvojakom hrvatskom olimpijcu Igoru Boraski (40) učinilo se ‘zgodnim’ baš na 40. rođendan odveslati zadnju natjecateljsku utrku, a državno prvenstvo na Jarunu kalendarski se poklopilo s tom ambicijom. Nezgodna je bila jedino činjenica da je tijekom dvodnevnog PH neprekidno padala kiša. Patetičnim rječnikom: i nebo je plakalo za njim.
- Prošle godine sam se odlučio povući jer sam na Prvenstvu Hrvatske osvojio jubilarni 20. naslov prvaka. Čak sam i na kraju svoje knjige “Zaveslaji života” najavio oproštaj, ali kao ovisnik o treninzima - svako jutro trčim, veslam ili vozim bicikl - ostao sam u dobroj formi te stoga odlučio nastupiti i 2010. s Darkom Malbašićem i Marijem Kujundžićem u dvojcu s kormilarom. Rutinski smo osvojili zlato, a sutradan je stiglo i srebro u Gusarovu osmercu. Dvojac s kormilarom je moja izvorna disciplina, a zanimljivo je da dvojica veslača Istre nisu bila ni rođena kada sam osvojio prvi državni naslov 1988.
• Kako je nesuđeni nogometaš Hajduka uopće završio u veslanju?
- Četiri godine trenirao sam nogomet u Hajduku, potom još jednu u RNK Splitu, a sa 14 godina rekao sam sebi: ‘Ajmo probati nešto drugo. U Hajduku nisam imao zaleđe, selekcija je bila takva da je, primjerice, iz kriterijske utakmice u klubu ostala većina igrača iz poražene momčadi. Osim toga, snašla me je i teža ozljeda potkoljenice. Prešao sam u amaterski sport, po treninzima mnogo naporniji i profesionalniji od nogometa.
• U bogatoj karijeri imali ste obilje zanimljivih događaja, možete li izdvojiti najneobičniji?
- Bilo je uistinu puno toga, ali događaji povezani s nastupom četverca na OI u Atlanti 1996. apsolutno zaslužuju podsjećanje. Najprije zato što smo po dolasku bili smješteni u Tupelo, rodno mjesto Elvisa Presleyja, i što su nas mještani tog gradića strašno srdačno primili. Kako smo trebali doputovati 5. srpnja, prebacili su čak i proslavu Dana nezavisnosti za dan kasnije. Ljudi su nas obožavali, od njih nas je ‘štitio’ lokalni šerif - i u gradu i na vodi tijekom treninga. Bili smo kandidati za olimpijsku medalju, ali dogodio nam se nevjerojatan peh - nekoliko dana prije prelaska u Atlantu oluja nam je razbila, točnije, prepolovila čamac. Zamjenski, u kojem smo nastupili, nije odgovarao našoj težini te smo, uz loš ždrijeb skupina, na kraju bili sedmi... Taj Dan nezavisnosti bio mi je nešto posebno. Budući da sam i studirao u SAD-u, znam koliko im je svetinja 4. srpnja...
• Okušali ste se i u bobu, postali dvojaki olimpijac, postojala je ambicija i u jedrenju...
- Uz bob kao sport i Ivana Šolu kao alfu i omegu tog sporta posebno sam vezan. Osim nastupa 2002., bio sam kao gledatelj i u Torinu 2006., a putovao bih i u Vancouver da nisam dovršavao knjigu. Jedrenje mi je bilo aktualno prije pet godina, zahtijevalo je veliku žrtvu, a cilj je bio neizvjestan. Važno mi je bilo pokušati...
• Uz pretpostavku da vam je najdraži film “Dan nezavisnosti”, a najdraža knjiga - vaša - “Zaveslaji života”, koja vam je najdraža utrka i - medalja?
- Svjetsko zlato iz 1994. i olimpijska bronca iz 2000. podjednako su mi drage. Prva velika medalja, zlato iz Indianapolisa, dugo mi je bila i najdraža, jer to mi je bila i jedna od najboljih utrka u životu, mojih i Frankovićevih 6.42 još uvijek je i službeni svjetski rekord. Olimpijsku medalju puno teže je osvojiti, prilika je tek svake četvrte godine, i bez nje - to nije to. Kad smo kod najboljih utrka u životu, prvi nastup osmerca u Sydneyju bila je fantastična utrka, da je to bio naš finalni nastup, i olimpijska medalja bila bi nam sjajnija...
Veslački olimpijac na odlasku veliki je kolekcionar sjajnih odličja, a kad je njegov oproštaj u pitanju, teško će odoljeti izazovu SP-a 2011. Domaćin je Bled, Boraskina omiljena destinacija...