Debelo u olimpijskoj godini, u trenucima kad je do početka najveće planetarne sportske smotre, OI u Riju preostalo manje od 100 dana, naše sportašice i sportaši (pritom računamo i na olimpijce) žive u najtežim uvjetima posljednjih 20-ak godina. Gledano s financijske strane.
Javnost je već upoznata sa slučajevima veslača i karatista, koji su na kontinentalna prvenstva otišli bez kune pomoći HOO-a. Isto se nastavilo i ovaj tjedan kad su boksačice otišle na SP na potpuno isti način, plaćajući troškove bilo iz svog džepa ili gradskog proračuna Zagreba.
Priča ovog tipa se, najkraće rečeno, nastavlja...
Stalne zamjene teza
Ona je načelno već odavno uhodani obrazac ponašanja od osamostaljenja Hrvatske. U kojem se s jedne strane sportu tepa kao “najboljem veleposlaniku države” i kao onom “jedinom po kojem je Hrvatska u svijetu prepoznatljiva”, dok s druge strane taj isti sport uvijek i redovito dobiva “po repu” kad se i ako kojim slučajem samo zausti da im treba, minimalan barem, novac. Jednako kao što je sport definitivno na repu državnog financiranja i ulaganja u infrastrukturu, opremu, sportsku edukaciju.
Već je i više nego znan omjer na nacionalnoj razini sporta i kulture 1-10. Konkretnije, u aktualnom državnom proračunu, izdvajanja za sport su na razini 120 milijuna kuna, a za kulturu 1,2 milijardu. Kad sport i podigne glas tražeći samo pravedniju i rezultatima ravnomjerniju raspodjelu sredstava, sportaše se orkestriranim napadom ušutkava, ali “brkanjem lončića”, zamjenom teza. Odnosno, u kontekstu financiranja sporta izvlače se uvijek isti. Sportaši tipa Ivanišević, Čilić, Boban, Modrić...
No, ne! Niti se sav hrvatski sport svodi na nekolicinu onih koji su za karijere zaradili ili još zarađuju milijune, niti pišemo u njihovo ime, niti oni išta traže od države. Ovdje se radi o 99% izvanrednih hrvatskih sportašica i sportaša koji niti su zaradili, niti će zaraditi milijune (veslači, gimnastičari, atletičari, u konačnici i vaterpolisti i rukometaši), ali istodobno osvajaju svjetske i olimpijske medalje. Koje, pak, njihova i naša domovina nimalo ne vrednuje.
Siromašniji, a daju više
U dokaz tome podastiremo usporednu tablicu koliko ili s kojom svotom država nagrađuje najveća sportska ostvarenja (medalje na OI, SP i EP) u Hrvatskoj, a koliko u susjednim državama. Koje su, pak, na različitom stupnju gospodarskom razvitka i novčane moći.
Italija ulazi u krug 7 najvećih gospodarstava svijeta. Mađarska je tranzicijska država, baš kao i mi, ali ipak za barem 30% jača i bogatija od nas. No, zato se Srbija, a još manje Crna Gora još uvijek ne mogu mjeriti s nama po gospodarsko-financijskoj snazi. Ipak, svemu unatoč, i te dvije države su uvjerljivo ispred Hrvatske po pitanju nagrađivanja najboljih sportaša. Vezano uz tablicu valja pojasniti da Mađarska ima nešto zamršeniju formulu nagrađivanja za SP i EP, gdje neolimpijski sportovi i discipline ne dobivaju ništa.
Kriza je? A kada nije...
Uvažavamo činjenicu da smo u krizi, iako je opravdano ustvrditi - a kada nismo bili? Shvatljivo je i da ovo društvo ima i većih, životnih problema poput nezaposlenosti, iseljavanja stanovništva i to onog najmlađeg, radno najproduktivnijeg. Živimo u istoj državi, znamo da su nam mnoge bolnice i škole derutne, da ne nabrajamo daljnje probleme.
No, činjenica je da sport nije samo puko postavljanje rekorda, proslava naslova ili osvajanje medalja. To je samo vrh. Sport je način života, on predstavlja zdravlje jedne nacije. No, u njegovoj popularizaciji, svjetski prvaci i olimpijski pobjednici su najvažniji čimbenik. Kada on izostane jednog dana - a sve činimo da nam se to dogodi - tek ćemo tada shvatiti kakvu smo glupost činili, što smo imali i onda izgubili.
