Danas će u Montpellieru zbogom rukometu, ako je suditi po svemu što je dosad rekao, reći jedan od najvećih hrvatskih rukometaša uopće Pero Metličić. Prije dva tjedna osvojio je u pariškom Bercyju Kup Francuske protiv bogatog Pariza, a i danas će igrati jako važnu utakmicu, jer pobjeda protiv Nantesa može značiti i nastup Montpelliera u LP dogodine, pod uvjetom da Dunkerque ne uspije pobijediti u St. Raphaelu. Sama činjenica da igra susrete u 38. godini na visokoj razini, sve će reći o jednom od najomiljenijih likova hrvatskog rukometa od Portugala 2003.
Još kada je ušao 2001. na SP u Francuskoj, kada ga je Josip Milković gurnuo u vatru sa stilom, kada je odmah bio najbolji, znalo se da će to biti jedna posebna karijera. Mogao bi još, ali obitelj zove, ionako su dugo bez Pere, a on je pak uvijek znao što je prioritet i zato je između ostalog bio i ostao posebnost, veličina. Ništa ga nikad nije slomilo, ni pokolebalo, znao je svoj put, svoj posao i vjerujemo da će uspjeti u namjeri da jednom bude trener makar on kaže 'polako dragi, triba odmorit, vrag odnija prišu'. Nije više 'barba' brz kao nekad, malo je i koja sijeda probila, ali i danas će u Montpellieru 10.000 ljudi ustati i pljeskati njegovom rukometu, stilu, ponašanju, karakteru. Sve je to - IGRAČINA!
A onda vratiš film i sjetiš se... U Splitu do 22. godine, bili su prijetnja Zagrebu. Onda Metković 4 godine, dva Kupa Hrvatske i Kup EHF protiv Flensburga. Jedini su srušili Zagreb u ove 22 godine. Nakon toga kreće španjolska era duga osam godina. Prvo tri u Leonu, koja završava s Kupom kupova, a onda pet u Ciudad Realu s čak 13 osvojenih naslova, od čega tri Lige prvaka. Otišao je nakon toga Pero u Celje, raspao se Ciudad, Celje osvojilo Kup, Pero sa 36 godina otišao u Montpellier i sada je opet pobjednik. Odlazi kao pobjednik. U svakoj zemlji naslov, barem jedan, svi europski kupovi na kontu, što je povlastica rijetkih. A na sve to - svjetsko zlato u Portugalu, srebra u Tunisu i Hrvatskoj, olimpijsko zlato u Ateni, europsko srebro u Norveškoj, 176 nastupa za Hrvatsku... Nemaš što reći nego 'kapa dolje, majstore i odmori što brže!' U tih nekoliko riječi je baš sve... U Francuskoj je 2001. ušao na velika vrata u svjetski rukomet, u Francuskoj 2013. odlazi. Oni koji su nas najviše gnjavili pljeskat će mu danas, a i mi bismo trebali!