OTVORENI INTERVJU

'PONEKAD ME SKIJAŠI NE SLUŠAJU SAMO ZATO ŠTO SAM ŽENA' Janica Kostelić priznala u razgovoru za FIS

Život je sjajan. Uvijek se nešto događa. Nastojim biti okupirana poslom, ali isto tako si nastojim osigurati dovoljno vremena za uživanje u stvarima koje volim priča Janica
Croatia's silver medalist Ivica Kostelic kisses his sister Janica after the men's Alpine Skiing Super Combined event at the Vancouver 2010 Winter Olympics in Whistler, British Columbia, February 21, 2010. REUTERS/Leonhard Foeger (CANADA)
 Reuters

I dok je morala, to joj je bila najveća muka. A otkad je prestala skijati, Janicu Kostelić vjerojatno bi bilo lakše nagovoriti da joj se izvadi zub "na živo", nego da pristane na intervju. Ipak, tu i tamo i ona napravi iznimku; jedna je od njih i ovaj intervju za fisalpine.com, internetsku stranicu Međunarodne skijaške federacije, za koju radi i njezina bivša kolegica iz reprezentacije i prijateljica Ana Jelušić.

I kako to biva s Janicom Kostelić - kad odluči govoriti, onda doista govori i govori zanimljivo.

- Život je sjajan. Uvijek se nešto događa. Nastojim biti okupirana poslom, ali isto tako si nastojim osigurati dovoljno vremena za uživanje u stvarima koje volim i dovoljno vremena za prijatelje i obitelj. I dalje provodim puno vremena na snijegu jer sam većinu godine s Ivicom - započela je priču o životu nakon aktivne karijere najbolja hrvatska sportašica svih vremena.

Čemu ste se najteže prilagodili u onom prvom razdoblju nakon prestanka skijanja?

- Rutini "normalnog" života.

Kako ste znali da je to bio baš pravi trenutak za prestanak karijere?

- Jednostavno sam osjećala da sam dovoljno osvojila. Bila sam sretna onime što sam postigla u karijeri i nisam željela biti pohlepna za još medalja i još rekorda koji se mogu srušiti.

Jeste li se još dok ste skijali pripremali za život nakon skijaške karijere i na koji način?

- Nisam se posebno pripremala za "normalni" život. Ja jednostavno uzimam stvari tako kako dolaze, ne radim planove za puno unaprijed.

Jeste li i dalje u kontaktu s nekim od skijašica s kojima ste se natjecali?

- Ovih dana sa svim tim društvenim mrežama vrlo je lako biti u kontaktu s puno ljudi koje poznajete.

Suparništvo između Janice i Anje Pärson obilježilo je jedno razdoblje svjetskog skijanja. Koliko je to suparništvo bilo doista izraženo između vas dvije?

- Nekako sam znala da će to biti jedno od pitanja - nasmijala se Janica prije nego je odgovorila.

- Ne mislim da je to bilo takvo suparništvo koliko se govorilo o tome. Ona je bila moja suparnica na stazama kao i sve ostale cure protiv kojih sam skijala. Izvan staza ona je bila normalna osoba/prijatelj s kojom ste mogli lako razgovarati i smijati se. Mislim da su svi sportaši strastveni u tome čime se bave i iz toga se rađa zdravo suparništvo tijekom natjecanja koje vas gura da napredujete.

Janica se od skijanja oprostila nakon sezone 2005/06. Koliko se skijanje otada promijenilo?

- Meni se čini da je danas previše tehnologije u svemu tome. Sport bi trebao biti čist koliko je to najviše moguće. Moje je mišljenje da bi ljudi trebali poboljšavati sebe, poboljšavati ono što je njihovo tijelo u stanju napraviti, a ne se osloniti na to što im tehnologija može omogućiti. Ja bih definitivno poludjela sa svim tim testiranjima i traženjima pravog "set upa", čime su svi toliko okupirani u posljednje vrijeme. Uzmi par skija i pancerice i učini da oni rade za tebe, ukroti ih.

Kao skijašica je dobila potpuni uvid u funkcioniranje ženskog dijela Svjetskog kupa, a posljednjih sezona "iznutra" može osjetiti muški Svjetski kup. Koja je najveća razlika?

- U muškom skijanju sve mi izgleda opuštenije i s više poštovanja prema drugima. Puno skijaša surađuje i pomaže jedni drugima. Odnosi izgledaju vjerodostojniji i s manje lažnih osmijeha.

Bila je vrhunska skijašica, jedna od najboljih u povijesti ovog sporta, danas je s druge strane, savjetnica bratu, uključena u treninge, pripreme za utrku... Što je teže, biti natjecatelj ili biti trener?

- Teže je raditi nešto u čemu nemaš izravan utjecaj i kompletnu kontrolu. Kad sam se natjecala, znala sam koje su moje granice i kako riješiti problem na koji naiđem. Kao trener dajete upute, ali druga osoba to mora napraviti. I zato bih rekla da je natjecanje lakše jer imaš kontrolu u svojim rukama. Osim toga, ja sam žena i ponekad me ne shvaćaju ozbiljno, ne na način kako bi činili da sam muškarac. Često čujem "što ti znaš, ti nikad nisi skijala u Kitzbühelu ili na drugim takvim teškim stazama". Ne želim biti bahata, ali s tim nekim medaljama u svojim džepovima, mislim da moje mišljenje o tome kako treba skijati ponekad treba dobiti kredit. Ali, lijepo je biti malo na drugoj strani i dobiti uvid u stvar iz svih kuteva, složiti kompletnu sliku i podijeliti to s natjecateljem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. svibanj 2024 08:12