Gledao sam na francusku klupu. Onesta je kolutao očima dok su ga kamere snimale, a Didi Dinart je sve lijepo mirno objašnjavao igračima. “Nyokas, hoćemo široko, pod svaku cijenu sa šutom” i Nyokas u finalu zabije tri komada. Onda, “Luka, sada stani ovdje u obrani”, pa Luka Karabatić stane gdje treba i sve je super. Onda se digne Onesta pa kaže time-out, dođe i veli “minuta do kraja, moramo biti lucidni i ne zaboravite, trčimo u obranu”. Uđe u finalu Mahe dobar, uđe Porte - najbolji, uđe Barachet nezadrživ... Mladići, ne igrači za sporedne role. Vođeni jakom rukom s klupe. I tako su funkcionirali do naslova prvaka svijeta.
Sustavno odgajanje
U dijelovima te priče nalaze se i rješenja našeg problema. Prvo, uvijek je najbolje sustavno odgajati kadrove. Mi smo to nekad radili, a danas smo u tome malo posustali i ima dosta šaranja koje ne donosi dobro u konačnici. Drugo, da smo mi šesti, a da je ovo SP promoviralo u nekog od glavnih igrača, recimo, Sliškovića, Stepančića, Ivića, Brozovića... ništa ne bismo mogli reći, niti bi nam bilo žao. Ovako, ni igrački, ni rezultatski nismo dobili ništa.
I u konačnici, što ako se u Poljskoj nastavi pad, ako nakon Katara ništa promijenili nismo? To bi tek bio problem i tu doista treba biti vrlo određen kada se planira budućnost, spreman i žrtvovati neke stvari da bi sutra bilo bolje. Strpljenje nas ne smije izdati, a gubiti godinu za godinom bez pravog razloga, sve nam je manje uputno, jer sve teže ćemo stizati nadoknaditi propušteno.
Hrvatska će vrlo vjerojatno krenuti u potragu za izbornikom, jer je čini se nakon Katara Goluža došao do granice da nas više ne može pokrenuti s mrtve točke. U reprezentaciji vlada dobra, obiteljska atmosfera, ali u takvoj atmosferi nekada se posao izgubi i sve postaje samo sebi svrha. Vrtimo se u krug bez izlaza. Naravno da sam odlazak Goluže neće riješiti ništa samo po sebi, jer Goluža koliko god kriv, nije i jedini krivac za sve što nam se dogodilo. Izmjena traži promjene u puno toga, moramo naći nove igrače, stati iza njihovog napretka, a to je proces u kojeg treba vjerovati, a ne krenuti, pa sumnjati s vječnim pitanjem “jesmo li ovo mogli drukčije”.
Ne treba očekivati Golužin odlazak preko noći, tim više jer ima još važeći ugovor do ljeta. Realnost kaže da će sadašnji izbornik odraditi europske kvalifikacije do kraja, dvije opasne utakmice protiv Norveške koje nisu za eksperimentiranje. A onda će vjerojatno na ljeto doći do smjene, da bismo kroz Rio i Poljsku gradili tim koji će na Euru 2018. napasti ponovo postolje.
Treba izbornika i platiti
Osim toga, izbornika treba moći i platiti, što nije baš jednostavno u situaciji kada nam rezultati ne idu na ruku kao nekad. To nekad nije stvar želje, nego mogućnosti i zato treba biti realan.
Pitanje izbornika vrlo je kompleksno pitanje, jer se hrvatski muški rukomet nalazi u vrlo ozbiljnom trenutku. Mladi u seniorskom sastavu nemaju povjerenje kakvo zaslužuju, niti napreduju kako bi trebali ni u klubovima ni u reprezentaciji, a za to pokrenuti treba jako puno hrabrosti i iskustva u trenerskom poslu. I jako puno koordinacije, koje nema, koja postoji samo verbalno, ali ne i u stvarnosti. To je posao za iskusne vukove, a ne za početnike koliko god njihovo znanje u rukometu bilo neupitno. Možda bismo s nekom od dojučerašnjih zvijezda dobili na imidžu, što bi Savezu sigurno dobro pasalo, ali ne bismo dobili garanciju da će se problemi početi rješavati, a mi moramo početi, jer krajnje je vrijeme inače ćemo nastaviti padati. Uostalom, ako pogledamo trend u Europi - Dansku vodi Gudmundsson, Francusku Onesta, Španjolsku Cadenas, Katar Rivera, Poljsku Biegler, treneri sustava i bogatih osobnih kartona, ne dojučerašnja velika imena. Svaki posao ima svoje.
Hrvatski juniori su još veći problem jer se nisu uspjeli ni plasirati na SP, a iz toga ćemo sutra morati vući nova lica da bismo opstali na velikoj sceni. I to je dio priče koji ćemo morati uklopiti sa seniorima. Zasad nije uklopljen - uopće.
Šesto mjesto u Kataru koliko god nama ne izgleda dobro, nije za baciti i koliko god bili zadovoljni ili nezadovoljni Golužom treba reći da je u pet godina on napravio lijep rezultat koji neće biti lako ponoviti. Uostalom, on je i ispunio cilj plasmanom u olimpijske kvalifikacije, ali svako tko želi vidjeti, vidi da tu treba pomoć. Keta nema savršen imidž u javnosti, daleko od toga, on je uglavnom golem teret što se odražava i na momčad i baš stoga je jako važno u izboru koji slijedi pogoditi i čovjeka koji taj imidž može bitnije popraviti i vratiti na razinu pozitive.
Nemaju svi relacije
U hrvatskom rukometu postoji puno trenera koji su izborničke funkcije radili s uspjehom, no nema svaki od njih relacije s ljudima koji nose sve te projekte, da bi bilo garancije za dobar međusobni posao. S te strane izbornik i ljudi koji to prate moraju biti tim, a ne svaki vući na svoju stranu.
Imamo mogućnost napraviti sustav koji će nam dugoročno rješavati pitanje izbornika, a da pritom ne trebamo trošiti trenere, jer ih nemamo previše. Recimo, iskusni Serdarušić i uz njega Metličić, bili bi zanimljiv tandem... baš kao što su bili Červar - Smajlagić ili Červar - Goluža.
Dakle, puno je kriterija treba zadovoljiti da se postave ljudi od povjerenja i znanja koji će nas pokrenuti prema novom uzletu. Nije to lako pronaći kako se čini... Pitanje je iza čega smo svi skloni stati. Ni svi dani nakon SP još nisu naznačili odgovor, što isto nešto znači. Zato ne treba očekivati prebrzu odluku.
Nekad su Francuzi početkom ‘90-ih učili od nas, danas su tako dobro naučili stvari da nas ne bi trebala biti sramota učiti od njih. Samo dosljednost ih je dovela do svega što imaju, a imaju naslov najuspješnije selekcije svih vremena.