U Hrvatskoj se svašta događa, ali lijepo je da neke tradicije teško izumiru. Jedna od njih je praćenje novogodišnjih skokova iz Garmisch-Partenkirchena, nakon što se duša nahrani sjajnom izvedbom fenomenalnih bečkih filharmoničara.
Mnogima je nezamislivo prvi dan novog ljeta provesti na bilo koji drugi način. Također, tradicija mnoge od nas vuče da navijamo za Slovence, a ova godina bila je posebna. Peter Prevc potukao je brojne rekorde, osvojio sve što se može, ali i ušao u srca svih Slovenaca i brojnih Hrvata. Barem u Zagrebu ima niz navijača koji su i ove godine pohodili Planicu, kao i lokale poput MVP-a u Ciboninom prolazu u kojem se zahvaljujući Marku Gašpiću pratila svaka stanica Svjetskog kupa.
Peter Prevc u ovom trenutku spada među desetak najboljih svjetskih sportaša. Prije odlaska na odmor u Aziju odrađivao je medijske obaveze, a intervju za Jutarnji list mu je bio posljednji. U Ljubljani nas je dočekao u 21.30, ali ni traga umoru, iscrpljenosti ili dosadi.
- Prvi sam imao u 7.30 - opisao je početak svog posljednjeg radnog dana.
Smijao se više nego na proglašenjima pobjednika, a dječački oduševljeno primio je informaciju da smo knjigu koja je u izdanju Dela izašla o njemu pronašli tek na četvrtoj benzinskoj crpki.
- Zamisli, kažu da su jedva pronašli knjigu - s osmijehom od uha do uha obratio se svom glasnogovorniku.
* Tek su vam 23 godine, a već je napisana prva knjiga o vašim uspjesima...
- Ha, ha... Za mene je to velika stvar. Kad nakon samo šest, sedam godina u Svjetskom kupu najveći dnevni list u državi dođe na ideju o tebi napisati knjigu, ostao sam 'wow' i rekao im 'OK, probajmo'. Još je veća stvar što je knjiga imala veliki odjek. Vidio sam dobru priliku da se ljudima pokaže kako se ništa ne događa od danas do sutra.
* Kako se nosite s euforijom?
- Prepustio sam se, nemam drugog izbora. Navečer kad legnem u postelju budem umoran, ali drugi dan, kad sam opet s mnoštvom, od njih dobijem energiju da po cijeli dan mogu skakati. Cijelu godinu, a posebno po zimi su bili uz mene, podržavali me riječima i poticali na nove rezultate i moja je dužnost da se sada družim s njima, da im se pokažem, 'izađem iz televizora'.
* Bojite li se da će vam slava udariti u glavu?
- Uvijek me je toga strah, ali... Očito imam dobre kolege i obitelj. Kad god dođem doma sve se vrati na staro, kao što je bilo prije nego što sam počeo nizati uspjehe. Nema euforije, postoji distanca i zna se da doma uvijek moram odraditi 'to, to i to'.
* Od nekoliko osoba iz Slovenije čuo sam da takvog jedinstva u Sloveniji nije bili niti tijekom rekordne sezone Tine Maze. Jednostavno ste svima prirasli srcu.
- Ne znam baš, ja sam bio jako euforičan i veseo zbog Tine. Možda se radi o tome da je Tinina sezona bila očekivanija jer je već imala više medalja sa SP-a, pobjeda, uspjeha nego ja. Meni se dogodilo da sam dvije godine bio drugi u Svjetskom kupu, oba puta izgubio Globus iako sam mjesec dana prije kraja bio vodeći. Možda su mi se ljudi smilovali... - pokušao je ostati skroman.
* Ili možda samo vole heroje?
- Ha, ha... I Tina Maze je heroj.
* Kako doživljavate da danas svi žele biti Peter Prevc? U slovenskim klubovima nema dovoljno skija za svu djecu koja se želi baviti skijaškim skokovima.
- Nevjerojatno je da se toliko mladića i djece upisuje u klubove, da ih na regionalna natjecanja dođe i po 300. Šteta je što nema dovoljno skija, ali u Sloveniji imamo tvornicu skija koja će ih napraviti. Meni je posebno važno da se djeca bave bilo kojim sportom... skokovima, skijanjem, atletikom, nogometom... samo da nekog malog koji sjedi ispred televizora izvučemo van u prirodu, u sport. Da stekne naviku baviti se sportom.
* Skijaški skokovi su vaš život ili samo posao?
- Sve. Način života, hobi pa na koncu i posao jer kad si na vrhunskoj razini možeš zaraditi vrlo dobre novce. Ako dobro skačeš od nagrada možeš dobiti dovoljno da se pripremiš za život poslije karijere.
* No, bez ljubavi ne biste bili ovako dobri?
- Nedavno sam pročitao da što god radiš, radi dobro i s veseljem. Skokovi su veselje i ljubav, ali toga se držim bilo čega da se primim. Da mi netko sad kaže da moram pospremiti ovu sobu, ja bih to dobro napravio i ne bih prigovarao.
* Postoji li nešto čega se boji čovjek koji na skijama leti više od 250 metara?
- Strah? Sigurno. Strah me je na cesti, stiglo je proljeće i sve više biciklista izlazi na cestu. Ima dosta stvari zbog kojih se osjećam nelagodno. Strah me je i mnoštva ljudi koji me čekaju, da se nešto ne dogodi njima ili meni ako organizacija nije dobra. No, u zraku sam siguran. Na startu se malo prestrašiš, ali s vremenom dobiješ samosvijest da se iz svake situacije možeš spasiti.
* Kako ste psihički preživjeli prošlo ljeto, nakon sezone u kojoj nitko nije imao više bodova od vas, ali niste osvojili Globus jer ste imali manje pobjeda od Freunda?
- Ha, ha, 'prvi, a ne prvi' - smijao se prije nego što se malo zamislio.
- Ne znam, to se sve brzo događalo, mislim da nitko nije bio pripremljen na takav scenarij. Triput u ta tri završna dana na Planici sam bio na postolju, triput smo slušali slovensku himnu i bio sam zadovoljan i sretan. Četiri dana prije kraja sezone sam zaostajao 90 bodova za Freundom i u dva natjecanja sam ih nadoknadio što se inače ne događa tako brzo. Bio sam veoma veseo, ali poslije počneš shvaćati, glava počne shvaćati … Nisam o tome puno razmišljao, to mi je tek ove godine prema kraju sezone svanulo, da je glava u dvije sezone bila blizu ukupne pobjede, ali ipak nije 100% uspjelo. Glava je pripremila tijelo da se dovede u red.
* Jeste li se zbog toga za ovu sezonu pripremali tako da vam treba što više pobjeda kako biste napokon osvojili Globus?
- Nisam trenirao za pobjede, nego za to da bih na 'tekmama' bio bolji, moćniji, konstantniji, odlučniji... Motiviraniji da kad bi trener rekao da napravim šest skokova, ja ih napravim sedam ili osam. Nabrale su se stotine takvih treninga i to se odrazilo na ovoj sezoni.
* Pročitao sam da nemate psihologa, ali da vam pomažu mamini SMS-ovi?
- Nemam nikoga po profesiji, ali moji psiholozi su obitelj, treneri i kolege. Oni me poznaju i prate. Inače, kad poslije pobjede upalim telefon sve je puno poruka poput "bravo" i sličnih. Kad sam, primjerice, četvrti, prazno i dočeka me samo mamin SMS: 'Dobro je bilo. Odmori se, sutra je novi dan'. Psihološki spoznaš da nije samo rezultat važan u životu.
* Kako je natjecati se protiv mlađeg brata?
- Domen i ja smo braća dok se vozimo na trening, dok se pripremamo, ali kasnije na skakaonici postaje svejedno je li pored mene on, Kranjec, Tepeš, Hvala ili netko drugi. U glavi kao da stisnem neki prekidač i izbrišem da smo braća.
* Znači nema šanse da skočite malo lošije kako biste mu pomogli?
- Ha, ha, ha. Nema popuštanja nikome, posebno ne mlađem bratu. Bliski smo prije i poslije natjecanja, a znalo mu se dogoditi da nastrada jer je moj mlađi brat. Zbog toga ga češće kritiziraš. No, poseban je osjećaj kad smo obojica na postolju. Domen je do svojih uspjeha došao na brzinu. Nije svjestan svega što mu se događa, misli da je sve čisto normalno i nije euforičan.
* Koji vam je najljepši dio skoka odnosno leta?
- Posljednji dio skoka za koji znaš da je odličan. Na 'stodvadesetici' je to nakon prvih 60 metara, na velikanki od 130 nadalje. Zrak te počinje nositi, fizika radi svoje, a ti uživaš...
* Kao ptica?
- Nisam ptica da bih mogao uspoređivati, ali letiš kao ptica. Ptica podiže krila, maše, kao kada vjetar savija naše skije. To su trenuci u kojima mi skakači postignemo nirvanu. U drugom životu bit ću ptica, siguran sam. Orao. Ne znam kad sam to osjetio, ali orlovi su mi jako zanimljivi. Kad ti se negdje ne sviđa u trenu se preseliš na drugo mjesto. U zraku imaš svijet pod nadzorom, vidiš što se ispod događa. Slobodan si.
* Onda se vi mogućim novim letaonicama više radujete jer ćete više vremena provoditi u zraku, nego što bi uz vaše ime pisalo da ste preletjeli 300 ili više metara?
- Let bi trajao više sekundi i bilo bi to vrlo dobro, sjajan osjećaj - nasmijao se kao da se mislima preselio u neki drugi život.
- Vjerujem da će se pronaći formula kako bismo još duže vremena bili u zraku. Radit ću još više, trenirati i slijediti razvoj sporta, ali moram ostati strpljiv. Doći će vrijeme kad ćemo imati i 300-metarske skakaonice.
* Nekoliko puta ste spominjali kako si u karijeri niste zadali niti jedan brojčani cilj...
- Često citiram alpinista Nejca Zaplotnika koji je zapisao da će onaj koji traži cilj ostati prazan kad ga nađe, a onaj kojem je cilj putovanje zauvijek će ga nositi u srcu. Zamislite da nakon što si mjesecima ili godinama govorite 'želim biti svjetski prvak, želim biti svjetski prvak', to uistinu postanete, što ćete raditi kad se probudite sljedeći dan. Prvo ćete se upitati, 'a što ću sada?'. Zbog toga nemam strogo postavljene ciljeve, moj put je da iz dana u dan budem bolji. Rezultatski, tehnički, ali i kao osoba.
* Možda je to recept za dulju karijeru? U vašem sportu mnogi su je prerano završili.
- Veliki broj skakača je prebrzo nestao jer se nisu znali nositi s danima kada nisu ostvarivali planirane rezultate, kad nije bilo uspjeha, kad im nije išlo. Reći ću vam kad vidim koliko će moja trajati.
* Što vam znače brojni rekordi koje ste ove sezone ostvarili?
- Ništa, danas mi je to nevažno. Vjerojatno ću se s brojkama baviti kad budem stariji. Još sam mlad, toliko toga je ispred mene, želim još puno više dodati tim rekordima.
* I da vas pamte kao...
- Samo se nadam da neću napraviti neku 'bedariju' po kojoj bi me se sjećali, ako će me se uopće sjećati, nego samo po dobrim stvarima. Ali ne kao svjetskog prvaka ili pobjednika novogodišnje turneje, nego da sam bio dobar čovjek do konca svoje karijere.
* Kad ste najsretniji?
- Čovjek je takvo biće da je najsretniji kad dosegne nešto veliko. Ali i kad vidim sreću kod drugih ljudi. Kada vidite da je netko uspio u onome što radi, bilo da se to odnosi na školu, obitelj ili život. Kad netko od mojih uspije i ja sam jako sretan.
* Tijekom natjecanja na vama je teško prepoznati emocije...
- Tu sam na oca koji također nije emotivan. Uvijek smo isti, što god se dogodi. Sreća, bijes, žalost... Kod mene sve to kratko traje. Bacit ću bocu u zid od ljutnje i sekundu poslije nastaviti s normalnim životom.
* Pročitao sam i da vam je vjera važna u životu?
- Ne doživljavam se velikim vjernikom. Kad smo doma idemo u crkvu, braća su ministranti. Vjera ti daje nadu i mir, a Božje zapovijedi temeljni način života...
Fak i ja se stalno zezamo na račun Hrvatske i Slovenije
* Znate li i da u Hrvatskoj imate veliki broj navijača. Skokovi se i dalje prate, mnogi redovito hodočaste na Planicu?
- Nemam informaciju da se skokovi i moji nastupi prate u Hrvatskoj. Znam da su ove zime dolazili ljudi iz cijele naše bivše države - vaše, jer mene nije bilo za vrijeme Jugoslavije - opet se nasmijao, a aludirao je na to da je rođen 1992. godine.
- U biti, da, sreo sam nekoliko Hrvata na Planici i bio sam iznenađen da sam ih toliko vidio. Pomislio sam, 'ako ih već toliko dolazi na Planicu, sigurno je u Hrvatskoj još njih koji prate skokove'. Slovenaca je bilo 20.000 na Planici, a 700.000 ispred televizora. Ako bi na isti način, koliko ih je na mjestu događaja, a koliko ispred TV-a, računali koliko se ljudi u Hrvatskoj zanima za skokove, broj bi bio iznenađujući znajući da nemate predstavnika u skokovima.
* Navijali su mnogi i za Tinu Maze posljednjih sezona, a Jakov Fak se i dalje prati.
- Jakov. On je 'naš-vaš' ili vaš-naš' - nasmijao se ponovno Prevc.
* Na društvenim mrežama se može primijetiti da ste u dobrim odnosima...
- Kad god imamo vremena, nađemo se, a to obično bude dva do tri puta godišnje. Pričamo čisto prijateljski i, naravno, šalimo se na slovensko-hrvatski račun.
* Sigurno ste i vi kao mali često ljetovali na Jadranu.
- Većina Slovenaca ide u Hrvatsku na more pa tako i ja. Lani sam bio četiri dana, a jedna od najboljih uspomena je Vis i njegova Modra špilja. Cijela obitelj je bila na jedrenju, mislim da sam tada bio pri kraju osnovne škole. Špilja je jedna od najljepših stvari koje sam vidio.
* Jeste li kao dječak pratili karijeru Kostelića, ipak je Slovenija država zimskih sportova?
- Što sam se više bavio skakanjem tako sam slušao sve više priča o tome što su morali istrpjeti kako bi uspjeli. Ivica je i dalje nevjerojatan, a sad još želi i na skijama prijeći 'pola' Islanda. Svaka mu čast.
* Jeste li i vi ovisnik o adrenalinu?
- Jesam, ali nemam previše vremena za druge stvari. Skakao sam s padobranom, vozio auto po grobničkoj stazi...
* Godišnji odmor planirate provesti u Aziji. Je li jedan od razloga što vas tamo valjda nitko neće prepoznati?
- I zbog toga, ha, ha. Prethodna dva ljeta sam u Americi upoznavao zapadnu kulturu, sad želim bolje upoznati istočnu. Želim promatrati ljude, upoznati se s njihovim životom, a dobro će mi doći da me nitko ne poznaje. Ne idem putem agencija, nego samostalno. Jedanaest mjeseci sam stalno među ljudima, tako da ako negdje idem, želim ići sam. Ne znam kako ću si organizirati prijevoz jer ne poznajem jezik, ali bit će zanimljivo.
* Možda vas čeka avantura života.
- Možda, vidjet ćemo.