ZAGREB - Jedan od najuspješnijih i najtrofejnijih hrvatskih trenera, vaterpolski mag Ratko Rudić, nedavno je doživio svojevrsnu degradaciju na uručenju vladinih novčanih nagrada za osvojeno zlato na EP-u u Zagrebu. Iznose od 27.000 kuna po igraču i 16.200 po svakom članu stručnog stožera nazvao je ponižavajućim.
“Ozbiljno ću razmisliti hoću li primiti ovakvu nagradu. Ne zbog iznosa, nije to u pitanju, već stoga što je to ipak ponižavanje. Takav tretman sporta u nas”, rekao je najtrofejniji vaterpolski trener.
Da je osvojio europsko zlato prije vladinih recesijskih rezova (krajem 2009. godine), dobio bi iz državnog proračuna trostruko veći iznos.
Država sportu maćeha
Rudića je sve to inspiriralo na zaključak o iznimno lošem tretmanu sporta od strane države pa je kritičkim tonom progovorio o problematici statusa sporta u Hrvatskoj, a kao čovjek koji je život posvetio sportu i aktualni član Nacionalnog vijeća za sport apsolutno je kompetentna osoba za ocjenu funkcioniranja sustava sporta: - Dugo sam bio odsutan i uključio sam se u hrvatski sport kao trener tek nekoliko prošlih godina. U razdoblju otkad sam tu donesen je Zakon o športu koji predstavlja korak naprijed, ali nije riješio poziciju sporta u hrvatskom društvu. Nagrade su samo jedan segment toga, a moja reakcija odnosila se na vrednovanje sportskih rezultata u Hrvatskoj. Moramo izraditi strategiju sporta s istaknutim prioritetima, a najvažnije je da se država odredi prema sportu - ako je to aktivnost od posebnog značaja, onda to treba tako i urediti. Prije 15-ak godina omjer izdvajanja za kulturu i sport bio je 1-1, a danas je 15 naprema 1 u korist kulture, s tim da financiranje sporta pada u odnosu na sve druge društvene aktivnosti.
Radili ste u Italiji i SAD-u, imate li viziju uređenja našeg sporta na temelju pozitivnih iskustava iz inozemstva? Ima li nešto što bi mogli prekopirati?
- Radio sam u puno bogatijim državama. Italija ima sličan model sporta kao Hrvatska, a SAD potpuno drugačiji. Mi bismo se trebali ugledati na bogate zemlje, ali realno - kasnimo i u odnosu na svoje okruženje. Sport se u SAD-u temelji na školskom pa čak i predškolskom sustavu. U osnovnoj školi, srednjoj i na koledžima imaju tako razrađen sustav sporta da je to kod nas nezamislivo. Na raspolaganju su im svi objekti - dvorane, bazeni, teretane i, naravno - treneri. Djeca su od polaska u školu do završetka fakulteta svakodnevno uključena u sport. Sportski rezultat daje im poticaj za daljnji rad, ali nije im krajnji cilj. Amerikanci su radili studije o tome i zaključili da su im uz takvu zastupljenost sporta među mladima strahovite uštede u drugim sustavima. Znam, kod nas 80 posto škola nema normalne uvjete ni za obavljanje nastave tjelesnog odgoja…
Kod nas je ipak na snazi drugi sustav…
- Klupski sustav koji je dominantan kod nas nije loš. Klubovi igraju važnu ulogu, nadoknađuju nedostatak standarda u školama, ali oni trebaju pomoć. U svim su sportovima kod nas klubovi u krizi, rade i ispod razine potrebnih uvjeta, no, moglo bi se bolje.
Srbi nagrađuju 4 puta više
Imate li nekih pozitivnih iskustava iz bivše države koja su bila važna za dobrobit sporta?
- U ono vrijeme bilo je pozitivno to što su SOFK-e omogućavale pristup sportskim aktivnostima bez puno novca. Društvo je plaćalo, mladi su se mogli uključiti u sport vrlo jednostavno i bez puno troškova. Na zavidnoj razini bili su treneri i instruktori, izrastali su u velike stručnjake, a preko njih se u sport vraćala i kvaliteta. U bivšoj državi sportaši su imali mirovinsko i zdravstveno osiguranje dok nastupaju za državu na velikim natjecanjima, to je nešto što treba izaći i iz naših nastojanja za boljitak sporta.
Kritiku sustava nagrađivanja u sportu na neki način već ste izrekli…!?
- Sustav nagrađivanja mora biti razmjeran važnosti koji država daje sportu. Radi usporedbe, za isti sportski rezultat u Srbiji je četiri puta veća novčana nagrada, a ne možemo reći da su ekonomski ispred nas. Očito je da sport kod nas nije jednako tretiran kao u našem okruženju. Treba mu dati značaj kakav zaslužuje.
Što biste promijenili u sustavu Državne nagrade sporta ‘Franjo Bučar’ i državnih odlikovanja?
- Nagrada ‘Franjo Bučar’ dobro je postavljena, dobila je društvenu težinu, vrlo je cijenjena i sportaši se osjećaju vrlo počašćeni kao dobitnici. Ima potpuno opravdanu društvenu ulogu, jedino je pitanje može li biti veća u financijskom pogledu… Državna odlikovanja za sportska ostvarenja daju satisfakciju i društveni ugled, trebaju postojati određena baš za sport. U Italiji i Francuskoj sportaši dobivajui titule namijenjene ljudima koji su učinili nešto veliko za državu.
Treba li svaku olimpijsku medalju nagraditi i državnim odličjem?
- Mislim da da, jer olimpijska medalja na cijeni je svugdje u svijetu, pothvat je to ne samo za pojedinca nego i za državu.
Tko predstavlja državu, neka ga država plaća
Je li za klubove rješenje pretvorba u sportska dionička društva kako to predviđa Zakon o športu i kako riješiti financiranje u sportu?
- Ne razumijem se previše u dionička društva, ali prema nekoj piramidi onaj dio sporta koji reprezentira državu i donosi vrhunske rezultate trebao bi biti financiran od strane države, odnosno HOO-a.
Po sustavu piramide trebalo bi propisati i lokalnim zajednicama financijska izdvajanja u postocima, posebno kada klub nastupa u međunarodnim natjecanjima.
To se odnosi i na mlade sportaše koji bi trebali dobiti i lokalnu i državnu potporu. Dakle, trebala bi postojati kapilarna mreža financiranja sporta.