ZAGREB - Zaslužni pojedinci za života u pravilu ne dožive da im se lik i djelo uklešu u granit ili mramor. Neponovljivi “mag” Ratko Rudić jedan je od onih rijetkih pojedinaca koji su tako nešto sasvim sigurno zaslužili. Da, Rudić je već sada zaslužio spomenik.
Najbolje bi bilo da ga neki novi Antun Augustinčić - ili Ivan Meštrović - u prirodnoj veličini iskleše već sada i da ga se za sva vremena postavi u sportskom parku Mladost na Savi. Baš tamo gdje mu je prirodno mjesto, tamo gdje je još jednom proslavio hrvatski sport. Zaslužio je i da se Jarunska ulica, ona uz bazen u kojem se u subotu dugo u noć slavilo - preimenuje u Ulicu Ratka Rudića.
Na stepenici na kojoj su zastale generacije hrvaskih sportaša i trenera Rudić nije stao, otišao je korak dalje. Nikad niti jedan hrvatski sportski kolektiv u posljednjih 20-ak godina samostalnog opstojanja nije otišao na krov Europe, Rudić je porušio i tu granicu.
U trans je doveo tisuće hrvatskih ljubitelja sporta, zaradio je pobjedničko kupanje i šampanjac, sa svojim je veličanstvenom dečkima dobio i vatromet. Teško mu se ipak na valjani način odužiti, njemu i njegovim zlatnim igračima koji su nakon svijeta 2007. u Australiji, na svojem terenu pokorili i Europu.
Tako impresivno, tako moćno igrali su naši vaterpolisti. Od uvodnog poraza protiv Crne Gore, pobijedili su u svim utakmicama zaključno s polufinalnom pobjedom protiv Srbije te zadnjom u finalu protiv Talijana. Da, to tako podsjeća na nešto, tako su i zlatni rukometaši u Portugalu 2003. došli do svjetskog zlata nakon uvodnog poraza od Argentine.
Preko trnja do zlata, bravo Rudiću, bravo Paviću, Hiniću, hvala kapetanu Samiru Baraču i svim ostalim mladićima. Hvala za Melbourne, Zagreb i sva buduća odličja koja će Hrvatska osvojiti. Već u Šangaju na SP-u sljedeće godine, a zatim i u Londonu 2012. na Olimpijskim igrama.