ZAGREB - Zato je izbornik Ratko Rudić i započeo "summarum" svojim zahvalama... Prvo stožeru, Savezu i organizatorima, a onda "perajima" hrvatskih vaterpolista - navijačima.
- Ovo je publika koja je pokazala primjer entuzijazma i ljubavi prema reprezentaciji, ali i ovom sportu! Oni su nam dali snagu i spektakularnim ambijentom ovo prvenstvo učinili fantastičnim.
Još je jednom istaknuo kako su mu tijekom cijelog EP-a prilazili ljudi izvana, Amerikanci, Kanađani, Australci, i izražavali divljenje promocijom vaterpola.
- Sjajno je što smo u tim uvjetima uspijevali dizati formu tijekom cijelog turnira i doći do samoga kraja.
U kojem trenutku je Rudiću postalo jasno da će oko vrata staviti europsko zlato?
- Tek kad je sudac odsvirao kraj!
Kapetan Samir Barač kaže kako je "držao oči otvorene do zadnje sirene", čak i četiri gola "fore" nisu bili zalog za opuštanje i "bućkanje" u zadnjim minutama.
- Bio je to težak posao, ali uz ovakvu publiku, koja nam je cijelo vrijeme bila kao osmi igrač u bazenu, nije ni moglo završiti drugačije! Ponosan sam na suigrače, ovakvi trenuci su za svakog sportaša fenomenalni. Za ovo se tri mjeseca trenira, svake večeri, prije spavanja, liježete u krevet samo s jednom mišlju: onom o zlatu - pričao je Barač.
Sasvim očekivano pitanje za kapetana i najiskusnijeg igrača ove reprezentacije, Samira Barača bilo je ono o mogućem oproštaju. Malo je zastao, zamuckivao, ali onda odao veliko priznanje izborniku:
- Kad je 2006. stigao Rudićev poziv, bio sam strahovito motiviran. I odlučio da ću svaku svoju buduću odluku donijeti u razgovoru s njime.
Zadnja je ipak izbornikova: Ratko Rudić stavio je točku na svoj zlatni rukopis, podvukao crtu i, možda na nečije iznenađenje, ustvrdio:
- Ovo još uvijek nije vrhunac ove momčadi! Nismo iskoristili sve potencijale, čemu je sigurno kriv loš kalendar sezone i premalo vremena za prave pripreme. Ova momčad ima izuzetan potencijal i još možemo rasti. I hoćemo, borit ćemo se za medalje.
Odlučio je spomenuti i nezadovoljstvo financiranjem vaterpolskog saveza, ali za te gorke teme bit će vremena idućih dana... Noć je ipak bila predviđena za uživanje u sjaju čarobnog zagrebačkog zlata.
'Nema treme pred domaćom publikom'
Andro Bušlje nije mogao prežaliti što na bazen uz Savu stane samo pet tisuća ljudi. No, svjestan je da vjerojatno ni Arena ne bi bila dovoljna za sve koji su htjeli uživati u ovoj vaterpolskoj bajci.
- Bilo je veličanstveno. Zlato kod kuće, ne postoji bolji scenarij od tog.
Kakav osjećaj je bio pri izlasku na bazen?
- Naravno da je bilo treme, ipak je to domaća publika, a i nije baš lako jednog protivnika dobiti dvaput na istom turniru. Ali baš zato je bilo i tako sjajno, najslađe...
Petar Muslim nije mogao doći do daha:
- Ovo je prekrasan osjećaj, osvojiti zlato pred domaćom publikom. Bili su čista fantazija! Zbog ovog se isplatilo trenirati sve ove godine! Bit će neopisivo zaspati sa zlatom...
Junak Miho Bošković je hvalio navijače:
- Tribine su nas nosile od početka do kraja, u naše zlato utkan je i njihov veliki doprinos. Nismo se htjeli opustiti dok sudac nije svirao kraj, jer učimo na nekim pogreškama iz prošlosti.
Nikša Dobud je spomenio psihološko stanje:
- Ovu utakmicu jednostavno nismo mogli izgubiti. Kad smo dobili Srbiju u polufinalu, pao mi je kamen sa srca i to nam je pomoglo da protiv Talijana odigramo najbolje što možemo. Napravili smo veliku stvar, sada mogu leći ovdje i ostati do jutra.
Sandro Sukno je blistao od sreće:
- Očekivali smo čvrstu, tešku utakmicu. Očekivali smo od početka turnira zlato i to nam je bio mali imperativ. Najviše mi je drago zbog navijača koji su nas vodili do pobjede. Igrali smo čvrstu obranu i znali smo da ćemo ih na taj način slomiti i da će popustiti kad-tad.