ZAGREB - Salt Lake City, Torino, Vancouver... Godine idu, Igre prolaze, Kostelići traju! I trijumfiraju. Jedan, dva, tri, četiri... Pet, šest, sedam... Osam, devet! Svijet zbraja medalje jedne čudesne obitelji iz jedne male mediteranske zemlje i duboko im se klanja...
Nekad nepriznati i omalovažavani trenerski genij lišen je velikih riječi i svake euforije. Ni prije osam, ni prije četiri godine, niti danas nije s pobjedničkog pijedestala emitirao osvetničke rečenice prema svima koji su se ponekad i brutalnije od najsurovijih planinskih strmina obračunavali s njim, njegovim metodama, pa i njegovom djecom.
S takvim svećenićkim mirom i samozatajnošću trijumf svoje djece i učenika može primiti samo otac i učitelj koji je bio uvjeren u dostizanje cilja. A Ante Kostelić je i u najdramatičnijim trenucima, kad su teške ozljede zaprijetile olimpijskim snovima i kad je bio izložen osudama i osobnim preispitivanjima, znao da ide dobrim putem.
- Ja nisam nikoga spalio i nisam nikome naudio. Najmanje svojoj djeci. Odgajao sam ih da budu dobri, pošteni i pristojni. U mojoj obitelji nikad ništa nije bilo namješteno, niti ima išta skrivenoga, sve je jasno i čisto - morao se braniti od priča o treneru i ocu tiraninu.
- Ako ne očekuješ priznanje, onda barem očekuješ mir i tišinu - govorio je ogorčen samo 10-ak dana nakon Janičina trijumfa u Salt Lake Cityju, kad su mu počeli ‘vaditi utrobu’.
S toliko iskustva i ožiljaka na duši, sve što ima reći povjerava svojim dnevnicima, jer sve što je ikada izrekao u mikrofon pod svjetlima reflektora bilo je nerijetko najzločestije secirano. Zato je i Ivičina srebra u Vancouveru slavio u tišini, s ponosnim pogledom na sina i pričom o Sočiju i novom izazovu.
- Znaš što je moja inspiracija? Moje je srce zauvijek ostalo na Trešnjevci, pod Sljemenom, na Mljetu. Mogli smo već toliko puta otići i ne vratiti se. Moja je zemlja, a ne moja frustracija i moji kompleksi, nadahnuće za sve moguće pothvate.
Plus
Dvostruki medaljaš Ivica Kostelić i brončani Jakov Fak odradili su Zimske olimpijske igre za nekoliko klasa bolje od ostatka reprezentacije.
Samo zahvaljujući njima Hrvatska nije odradila igre za zaborav te je pokazala i da u eri poslije Janice maštanja o medaljama nisu samo pusti sanak.
Sredina
One koji nisu razočarali, ali ni ostvarili vrhunski rezultat jer za to nisu sposobni predvode dvije tinejdžerke, alpinka Palić i nordijka Broznić, koje su u Kanadi učile. Bob je rezultatski uspio, ali finale ne bi vozili da nije bilo brojnih izlijetanja i odustajanja i povlačenja. U ovo društvo ugurat ćemo i Ratkića, Marinellija, te nordijca Burića.
Minus
Ana Jelušić je najpoznatija među onima koji nisu ostvarili zacrtano za ZOI. Odmah do nje je Zrnčić Dim, dok je Fleiss bila jednako slaba kao cijele sezone. Slabiji od najavljenog bio je ostatak alpske vrste: Šamšal, Ferk i Novoselić. Upitan je kriterij po kojem je Antonija Stipaničić Mrvelj poslana na ZOI.