U intervjuu za njemačko izdanje Eurosporta hrvatski je legendarni tenisač Goran Ivanišević (39) govorio o aktualnome hrvatskom i svjetskom tenisu, kao i o vlastitoj igračkoj prošlosti.
Na prvo je pitanje, o vlastitom zdravlju nakon operacije ramena i trenutačnim obvezama, odgovorio:
- Nakon operacije ide nabolje. Napokon mogu normalno udarati lopticu, što je najbitnije za moj servis. Servis mi je i dalje najjače oružje, čak i na Senior Touru (smijeh), na čijim turnirima redovito nastupam. Usto radim kao povremeni trener i savjetnik Marinu Čiliću, kojeg poznajem od njegove 14. godine. Radim u suradnji s nekadašnjim trenerom i prijateljem Bobom Brettom. Pratit ću Marina čak i po nekim turnirima kad to Bob ne bude mogao. Čilić je super momak, baš po mom guštu. Jako se dobro razumijemo. No, nikada mu ne bih mogao biti samostalan trener. Niti njemu niti ikome drugome. To nije za mene.
*Hoće li Hrvatska opet, i nakon vas, imati igrača iz Top 5 kategorije?
- Marin bi trebao napasti Top 5. Početkom godine bio je na dobrom putu da to učini. Nakon polufinala Australian Opena popeo se na deveto mjesto. Nažalost, sada je na 13. mjestu. Nedostaje mu konstantnosti, dok njegova igračka klasa uopće nije upitna. Također, Ivan Ljubičić igra u ovom trenutku najbolji tenis u životu, premda je ušao u zrele teniske godine. Ipak, vjerujem da u njegovu spremniku i dalje ima goriva, te da će to i dokazati. Žao mi je što su bolest i ozljede s terena udaljile Marija Ančića. Poželio bih mu da se što prije vrati u teniski vrh.
*Hrvatska je u Davis Cup dvoboju u Splitu izgubila od Srbije. Kako ste vidjeli poraz sunarodnjaka?
- Bavio sam se humanitarnim mečom s Johnom McEnroeom, tako da sam sraz Davis Cupa gledao na televiziji. U ovom su trenutku Srbi kvalitetniji. Prevaga je Novak Đoković, koji je klasa za sebe, ali i Nenad Zimonjić u parovima.
*Ima li Hrvatska aduta u juniorskom tenisu? Ili među mlađim neafirmiranim igračima?
- Poštujem talent Dina Marcana i Marina Draganje, koji su u paru ove godine osvojili juniorski Roland Garros. Imamo još talentiranih mlađih igrača, ponajprije Franka Škugora.
O današnjim teniskim okolnostima, usredotočenima uglavnom na bipolaran odnos Federer – Nadal, Ivanišević je kazao.
- Da, njih dvojica danas su središte svega. Rafa sa svojim supersnažnim tenisom i Roger sa svojom igračkom elegancijom. U moje vrijeme ta je multipolariziranost u kvaliteti i rivalstvu bila je izraženija. Bilo nas je više.
*Je li vrijeme Rogera Federera prošlo?
- Bit će mu sve teže i teže. Ostali su igrači izgubili respekt koji su spram njega osjećali. Prije su mislili da je izgubiti od njega normalno, jer je Roger nepobjediv. Danas više nije tako. Ipak, kad je Roger na svom nivou, nema boljeg od njega. Evo, mislim da je već za US Open najveći favorit upravo on. U New Yorku je podloga brža nego u Wimbledonu. Zato su šanse za njega velike. Federer je i dalje čarobnjak na teniskom terenu. Toga svi moraju biti svjesni.
*Vidite li na horizontu tenisača koji bi mogao postati novi Goran?
- (Smijeh). Ne. Valjda sam prilično jedinstven. Uostalom, druga su danas vremena, drugi tenis.
*Nakon što ste 2001. godine pobijedili u Wimbledonu, u Splitu vas je dočekalo 200.000 ljudi. Kako danas gledate na to vrijeme?
- Bio je to moj najveći turnir. Nakon tri poraza u finalu – jednom od Agassija i dvaput od Samprasa – uspio sam osvojiti Wimbledon uz pozivnicu organizatora. Nevjerojatno. I dan-danas kada u svoj player stavim DVD i pogledam taj finale, sasvim sam, ne mogu si objasniti što se tada događalo.
*Što kažete na maratonski meč Isnera i Mahuta u Londonu?
- Smiješno mi je i iznenađujuće da se to dogodi danas, kada je podloga u Wimbledonu, kao što su uostalom i loptice, daleko sporija no u moje vrijeme. Zato je čudno da su toliko dobro držali svoje servise. Pa ipak, na kraju su jedva stajali na nogama. Ne sviđa mi se to. Ljudi su se sasvim ispraznili. Možda bi ipak bilo bolje uvesti tie-break i za peti set. Ako već ne pri rezultatu 6-6, onda makar pri 10-10.
- U tom su meču ta dvojica poskidali sve moguće rekorde. Jednog od njih, po broju aseva u sezoni (1477, op. a.) ipak i dalje držim. Taj će rekord možda biti srušen jednog dana kad tenis budu igrali roboti (smijeh).
*Koji vas poraz u karijeri najviše boli? Je li to vimbldonski finale protiv Agassija 1992. godine?
- Bio sam tada favorit i poklonio sam mu pobjedu. Bila je to za mene posebna škola, iako sam često znao olako suparnicima poklanjati pobjede. Više me ipak boli poraz od Samprasa u finalu 1998. godine. Imao sam više set-lopti za vodstvo 2-0, na kraju sam izgubio u pet setova iako mislim da sam taj dan bio bolji igrač na terenu. Boli me i još jedan poraz od Samprasa, u polufinalu US Opena 1996. godine. Izgubio sam iako sam tada igrao u životnoj formi.
*S kim se od tenisača danas najviše družite?
- Na Senior Touru s Bruguerom, Piolineom i Leconteom. Kao mala smo obitelj. Sa svakim od njih mogu otići na čašu Karlovačkog (smijeh), pogotovo s Musterom, Piolineom i Enqvistom.
*Kako gledate na ostale uspjehe hrvatskog sporta, poput onih nogometne, rukometne, košarkaške reprezentacije...
- U nogometu imamo vrlo dobru generaciju igrača i prava je šteta da se nismo plasirani na Svjetsko prvenstvo. Imamo i jako dobru juniorsku U19-reprezentaciju. Nažalost pa se dečkima nedavno u polufinalu Europskog prvenstva u Francuskoj ponovila zla kob. Izgubili su od domaćina Francuza 2-1 iako su vodili 1-0, baš kao i "vatreni" na Svjetkom prvenstvu 1998. Baš šteta da se povijest ponovila. Imamo odlične rukometaše, koji su vrlo trofejni, također i vaterpoliste. Imamo i dobru košarkašku reprezentaciju. No, nedostaje nam očito igrač i čovjek kakav je bio Dražen Petrović. Takvi se vjerojatno rađaju samo jednom.