Trebala je biti ženski Miloš Raonić. Liderica oživljenog kanadskog ženskog tenisa, djevojka koja bi uz Eugenie Bouchard (18/WTA 132.) stavila “javorov list” na tenisku mapu. U ljeto 2011. bila je 38. igračica svijeta i doista podsjećala na vršnjaka Miloša, sunarodnjaka crnogorskog podrijetla. Visoka (183 cm), s jakim servisom i forhendom, trebala se ustabiliti u samom vrhu svjetskog tenisa.
Nažalost po 22-godišnju Rebeccu Marino iz Vancouvera, hrabrost je u posljednjih godinu i pol dana morala pokazivati na sasvim drugim mjestima. Njezina borba preselila se uz igrališta . Više nije razmišljala o situacijama na terenu jer on joj je postao najstrašnije mjesto na svijetu. Rebecca je ovoga tjedna po drugi put u godinu i pol prekinula karijeru jer se bori s depresijom.
Druga pauza
- Teško je opisati taj osjećaj. Probat ću s bojama. Stalno je sve sivo, u bilo koje doba dana ili noći. Nije uvijek bilo tako, ali bilo je dana kada nisam imala snage ustati iz kreveta ili se odjenuti - kazala je Marino, podrijetlom Talijanka čiji su baka i djed iz Caltanissette sa Sicilije.
Kada je počela gubiti u serijama, shvatila je da mora napraviti rez. Sedam mjeseci, od veljače do kolovoza 2012., nije igrala turnire. Probala se vratiti, ali nakon poraza na početku ove godine, shvatila je da je vrijeme za novi, kanadski mediji spekuliraju, i konačni odlazak. Putovanja, česta usamljenost i prepuštenost virtualnom svijetu u kojem vladaju anonimne kukavice doveli su Rebeccu do ruba.
- Društvene mreže imale su veliki utjecaj na mene. Nisam bila dovoljno jaka da bih ignorirala sve te napade. Najgore je bilo kada su mi kladitelji prijetili jer su se kladili na mene, a ja sam izgubila. Pisali su svašta. “Umri! Kučko glupa, nadam se da ćeš gorjeti u paklu!” Neki to mogu ignorirati, ali ja nisam. Te poruke nisu jedini razlog zašto sam otišla, ali su imale snažan utjecaj.
‘Usamljeno mjesto’
S obzirom da je internetsko bespuće posljednjih godina gotovo jedina zabava mladih sportaša, a pogotovo tenisačica, u što smo se imali priliku uvjeriti na brojnim hrvatskim profesionalnim turnirima nižeg ranga, ne čudi da takvi komentari uznemiruju. Kako je Željko Krajan često ponavljao, “WTA Tour može biti veoma usamljeno mjesto za djevojke”.
Marino tvrdi da ne želi govoriti o mirovini jer nije sigurna hoće li se moći vratiti. Ako i odustane, pokazala je hvalevrijednu hrabrost otvoreno govoreći o problemu koji muči sve veći broj sportaša. Zato je WTA napravio sjajan potez kada je ograničio broj profesionalnih turnira koje je moguće odigrati prije 16. rođendana na 10 po godini. Što kasnije uđu u žrvanj koji nemilosrdno melje, to je manja šansa da će doživjeti sudbinu Rebecce Marino.