Ima tomu već nekoliko godina otkako se iz naše spavaće sobe u jednoj, naoko mirnoj ljetnoj večeri, začuo zastrašujući krik. Bio sam u dnevnom boravku, a Najdraža je čitala knjigu u krevetu. Krik je bio njezin. Ne znam iz kojeg razloga, ali voli sve životinje, čak je i s vučjim paucima koji nas opsjedaju "na ti", no noćni leptiri potpuno je užasavaju, a tom je prigodom u sobu uletio baš jedan od njih. Golem, masan, ka iz noćne more.
Nisam se stigao ni snaći i dotrčati do sobe, a problem je već bio riješen. U maniri hrabrog i nezaustavljivog ratnika Čupko je neustrašivo dojurio, popeo se na krevet i jednim potezom svoje mačje čeljusti poslao neopreznog noćnog leptira u vječna lovišta. Dugo je zbog toga bio omiljen. Da se ne lažemo, Najdraža ga i danas preferira, te uvijek iznova prepričava priču kako ju je hrabri mladi Čupko spasio od goleme beštije od nekoliko milimetara.
Vrijedilo je stoga pokušati ponoviti eksperiment.
Kako smo u prizemlju, u stan nam, kako se lijepo i kulturno kaže, svaki vrag ulazi. Na mrave smo se navikli, vučje pauke gledamo kao saveznike u borbi protiv poljskih žohara koji nam se žele useliti, no na jedno se ne mogu priviknuti, niti želim. Štrige. Nekima znane i kao uholaže, iako me drugi uvjeravaju da je to nepravedno prema njima i da uopće ne opsjedaju tuđa uha. Boli me briga, ne sviđaju mi se i točka. A baš jedna, velika, gadna i crna štriga ušla je u dnevni boravak i počela veselo plaziti po zidu prije nekoliko dana. Uočio sam je perifernim vidom i smjesta poslao odred ubojica na nju. Točnije, Aleisteira, mladića poznatog i pod nadimkom crni demon koji je u proteklom razdoblju razvio neke staračke navike pa zaspi na kauču pred televizorom oko 9.
- Aleister, ubij! - zagraktao sam no on se nije ni pomaknuo.
- Aleister, pa tu ti je, gore - pokazivao sam mu dok je mamurno gledao u sasvim pogrešnom smjeru.
Dozlogrdio mi je pa sam ga uzeo u ruke i njušku mu doslovce prislonio na zid gdje je bila štriga.
- Jel vidiš sad!? Tu je! Ubij.
Spustio sam ga dolje i doživio razočaranje. Zijevnuo je, pogledao u smjeru potpuno suprotnom od željenog i zaklopio oči. Čini se da ih previše hranimo i da su potpuno nezainteresirani za lov bilo kakve vrste. U svakom sllučaju, potpuno su beskorisni.
Ili...?
Jer, moram se ispovijediti, učinili smo strašan grijeh prema našem četveronožnom carstvu. Navikli su, naime, svake večeri dobiti večeru. Uobičajeno je da im je u posudama tijekom dana suha hrana, a ujutro i navečer čekaju ih mokre vrećice. Problem je bio što je dostava ovog mjeseca kasnila i vrećica je ponestalo na, zamislite, 24 sata. Mačji kolektiv bio je strašno razočaran. Aleister je neprekidno mijaukao izluđujući i nas i susjede, Ritchie se nije htio pojaviti doma, no čin najvećeg protesta organizirala je njihova predvodnica Shakti, najstarija i najiskusnija.
- Ajme!!! - začulo se iz kuhinje. Na kuhinjskom podu bila je precizno ostavljena raščerećena ptica. Ne znamo koja, ali pokoj joj duši, a Shakti je zadovoljno stajala na stolici i oblizivala se.
Nisam siguran je li to samo bio njen pokušaj da se nahrani življem s obližnjeg stabla ili pak ozbiljno upozorenje što će nam se dogoditi ako opet ne kupimo vrećice na vrijeme.