Baba je u njihove živote došla sasvim slučajno, no nikad nisu požalili što su je doveli doma

Zove se Baba, ima između 10 i 15 godina, nagluha je, slabo vidi i šepa. I kao takva je napravila totalno čudo: udomila se. Dobro, ne zove se baš Baba, ime joj je Nana, ali to je zapravo samo malo finija varijanta. Njena nova obitelj od milja joj tepa i Babec, premda je to tepanje sve glasnije, zbog njenog sluha. To zna biti nezgodno, priznaje njena vlasnica Petra, jer je ljudi prijeko gledaju kada u parku svom ubogom, starom i šepavom psu viče", "Baba, ajmo!!". Kako ne vidi najbolje, ako prođe netko drugi s kolicima, ona pomisli da je to njena ekipa, pa im se priključi.

- Kad je nađena se vidjelo da nije baš u cvijetu mladosti, procjena je bila od 7 do 10 godina. Za nju sam saznala telefonskim pozivom nalaznice koja se javila u udrugu Sedma od Devet. Godinu dana je Babec bila na privremenom i baš nitko nije ni pitao za nju - sjeća se Petra, koja joj je tih godinu dana nosila hranu i gledala je kako joj se beskrajno raduje svaki put. No, nije je mogla povesti doma. U tom razdoblju je morala uspavati svoju voljenu kuju Anniku, pa nije bila spremna. Nije bio spreman ni njen tadašnji dečko, koji je također ostao bez psa, a kako su spremali svadbu, nisu ni razmišljali da nekoga udome. No, onda se sve promijenilo.

- Odnijela sam još jednu turu klope za Babca i vidjela da je po novom na lancu. Nikako mi se to nije svidjelo jer nije poanta spašavanja pasa da ih staviš bilo gdje i držiš bilo kako nego da im omogućiš bolji život. Kruno i ja smo se dogovorili da ćemo je povesti u Maksimir za vikend da se malo prošeće i uživa, da joj se nekako bar malo ispričam za lanac. Onda je Kruno bio oduševljen kako lijepo hoda uz nas i to je bilo to. Babec se više nije vraćala ni na privremeni ni na lanac niti se dalje oglašavala. Ona se udomila - priča Petra i kaže kako su idućih dana njih dvoje još malo razmislili o svojoj odluci. Bili su svjesni činjenice da su udomili starijeg psa, koji neće još dugo živjeti. No, složili su se: njihova bol, kad ih Baba napusti, ništa je naspram toga što će ona uživati u svojim starijim danima i što je konačno našla dom.

- Kroz rad u Sedmoj sam se stalno susretala s tim da ljudi žele štence jer oni će ih onda odgojiti kako oni žele i tko zna kakve traume ima stari pas i bla bla bla, kao da psi nemaju svoj karakter i kao da je uzimanje štenca garancija da ćeš dobiti baš takvog psa kakvog želiš. Odrasli psi, a pogotovo stariji psi često apsolutno nepravedno budu preskočeni, a ja si iskreno više uopće ne mogu zamisliti da nabavljam štenca - kaže Petra.

Priznaje da, kad gleda svog psa, žali što nije mlađa. No ne zato što joj je teško imati stariju kuju, nego zato što je Baba toliko dobra da bi ona htjela da je može povesti i na neke zahtjevnije aktivnosti, tipa, šetnju Sljemenom ili Dotrščinom. Za Babu je to previše.

- Na njoj se godine na žalost, vide. Oči su prekrivene mrenom, u zadnjih par mjeseci je dosta oglušila i imala je moždani prije par mjeseci od kojeg se dosta dobro oporavila, ali se dodatno usporila. Sve se teže ustaje i noge ju baš ne slušaju, ali to ne znači da ju ne ulovi žuta minuta svakih par dana kad pokušava skakutati kao štene i nosi lopticu. Dobro, ne vidi je ako odleti dalje od 2 do 3 metra, ali što sad, baciš bliže i super - pojašnjava Petra.

Kako Baba provodi dane? Uglavnom spava. I prdi, dodaje njena skrbnica kroz smijeh. Istina je da vjetrovi nijednog bića na ovom svijetu nisu ugodni, ali kaže nam stari psi ubojito zasmrde. No, osim toga, nema mane: Baba je umilna i nenametljiva, ne traži puno. Jednostavno je sretna što ima nekoga.

- Stvarno mi je žao što je Baba baba jer si totalno mogu zamisliti da je s nama još godinama. Iako mi se često zapravo čini da je s nama oduvijek koliko se dobro uklopila i koliko nam se uvukla pod kožu. A i totalno je kul. Ovi mali bijeli lajavci što se uporno zaletavaju na velike pse uopće je ne diraju, prođe pored njih kao da ih ni nema. Općenito nije nešto pretjerano zainteresirana za druge pse, do sada je našla samo dva frenda s kojima se htjela poigrati. Ljudi su njen fokus. Osim Maxa - kaže Petra, pokazujući svog sina. Sjeća se dana kad ga je dovela iz rodilišta. Na prvi njegov plač, Baba ju je prijeko pogledala i otišla u drugu sobu. No, brzo su se sprijateljili. Tome je možda, ali samo možda, doprinijela činjenica da je njemu često padala hrana po podu, a ona mu je pružala pomoć u čišćenju.

- U međuvremenu je Max skužio da se Baba mota oko njega zbog klope pa uredno dijeli klopu s njom. Znam da će se neki roditelji zgroziti, ali dogodi se da Max i Babec jedu zajedno pogotovo kad on dobije neki keks u hodu: griz Max, griz Baba. Toliko ju voli da mu je prva riječ s razumijevanjem bila Nana jer mu je tata stalno pokazivao peseka Nanu. Ljudi su me znali pitati kako se usudim imati starog psa koji je došao već odrastao i malo dijete, jer tko zna što će mu ona napraviti, a ja objašnjavam ljudima da je moram nju spašavati od njega jer on je taj koji bi se grlio s njom, penjao na nju, gurao prste gdje ne treba - pojašnjava Petra.

Njena priča jedna je od onih lijepih, koje je valjalo podijeliti jer je studeni mjesec udomljavanja starih pasa. Da je sa starim psima lako, nije, ali nije ni sa štencima. Premda će neki biti mili i dragi kao Baba, neki će lajati na druge pse ili imati neke druge probleme, ovisno o tome kako su živjeli u godina prije.

- I sad jednom takvom senioru koji je živio tko zna kako dati dom i pokazati mu da je imao pravo što i dalje vjeruje ljudima je neprocjenjivo. Ili psa koji je cijeli život proveo s nekim u krevetu spasiti samovanja i tuge u zadnjim danima, mjesecima godinama života. Ma nema te cijene koja se ne isplati za to - zaključuje Petra.