Ima neka neraskidiva veza između ljudi koji vole mačke i onih mačaka koje odluče da su to njihovi ljudi. Jedan takav mačak živi u Sumartinu na otoku Braču i ima poseban odnos sa svojim Josipom. Kad on ide u ribanje, mačak ostane doma, ali već po zvuku njegova motora zna kad se vraća blizu obale.
Čupavi se tada budi i iz najdubljeg sna i juri na rivu. Tamo sjedne i čeka. Zna on jako dobro što, zna Josip isto tako, a znaju i njegovi sumještani, koji su navikli na ovaj prizor koji se svaki put, bez iznimke, odigrava tik iz Josipov brod. Kad on sve izvadi iz mreže, obvezno mačak dobiva svoj zalogaj, što ovaj dobro zna.
Nakon što Josip obavi svoje, krenu njih dvojica polako prema kući. Ima čovjek 82, pa je njegov korak polagan i odmjeren, a mačak ga razumije, pa i on polako korača s njim, u korak. Kao pravi prijatelji, nema kod njih dvojice potrebe za puno priče: mačak zna kako je prošao lov - ne samo da je dobro pregledao stanje mreža, nego već zna po čovjekovim ramenima kako je bilo.
A Josip zna da se mačku uvijek može potužiti na ono što ga muči - svi oni koji žive s mačkama znaju koliko su one sjajni slušatelji. Bez osude, trepnut će koji put i onda nježno nasloniti glavu na svoje ljude.
Ili će samo saslušati, a onda mudro pogledati svojeg čovjeka, kao da mu kažu: ‘Pa zar se to stvarno oko toga brineš?‘. I bit će, jasno, sasvim u pravu. Većina stvari oko kojih svakog dana razbijamo glavu je posve nevažna.
