Stiglo je nevjerojatno objašnjenje za plavu boju psa iz Černobila: ‘Teorije s društvenih mreža su bile potpuno pogrešne‘

Kad se spomenu psi iz Černobila, ljudi diljem svijeta zamišljaju stvorenja koja su drugačija od pasa kakve smo navikli gledati. Ne baš da imaju šest nogu i sjaje u mraku, ali ne misle da je s njima sve u redu. Zato svaki put kad se pojavi vijest o njima, povjeruju u najluđe teorije. Tako je, kad je nedavno došla vijest da su tri psa poplavila (doslovno), dio online komentatora bio uvjeren da je to od radioaktivnosti. Ne samo oni - i mediji su prenijeli ta nagađanja.

Bili smo u Zoni isključenja 2019. godine, vidjeli smo pse, nahranili ih i mazili ih (premda se to baš i ne smije, zbog radioaktivne prašine u njihovom krznu) i možemo potvrditi da su to najobičniji psi na svijetu. Nema u njihovom izgledu ili ponašanju išta drugačije nego kod ostalih pripadnika njihove vrste. Jedino po čemu su posebni jest što žive u radioaktivnom području.

Osim toga, 2021. godine mediji su pisali o slučaju plavih pasa iz Rusije. Snimljene su tada životinje nebesko plavog krzna. Nakon početnog čuđenja, pojavila se teorija da su se uvaljali u bakreni sulfat odbačen iza jedne tvornice. U slučaju Černobila, komentatori na internetu nisu se sjetili tog slučaja, nego su odmah okrivili radijaciju.

Odakle psi u Zoni isključenja?

Iako se vjeruje da su to sve potomci pasa koji su 1986. godine, nakon eksplozije reaktora i evakuacije ljudi, ostali iza njih, to nije u potpunosti točno. Da, većina pasa zaista jest potomstvo tih čupavaca, povremeno se pojavljuju novi psi. Kako nam je u našem posjetu tom području rekla vodička - čini se da neki stanovnici koriste područje Zone isključenja da se riješe neželjenih legla. Dovezu se na neko mjesto na kojem nema kontrole, barem u tom trenutku, i ostave leglo. Neki ne prežive, jer su se na to područje vratile velike zvijeri, drugi uspiju i ostanu živjeti na tom području.

Znanstvenici koriste černobilske pse da bi promatrali na koji način sisavci žive na takvom području. Uz to, naravno, provode kastracije kako populacija ne bi rasla. Jedan od njih, Timothy A. Mousseau sa Sveučilišta Južne Karoline, koji je znanstveni savjetnik u programu Psi iz Černobila, razbio je mit o tome da radijacija utječe na boju krzna. Bar u ovom slučaju.

Njegov tekst objavili su iz organizacije Clean Futures Fund (volonterska grupa koja, između ostalog, pomaže psima iz Zone) u Facebook grupi Dogs of Chernobyl. U njemu Mousseau navodi kako su nedavno u Zoni viđena tri psa plave boje. Odbacio je mogućnost da je to mutacija do koje je došlo zbog radijacije i istaknuo da se ne radi ni o kakvoj evolucijskoj prilagodbi na nju.

- Plava boja vjerojatno potječe iz prevrnutog prijenosnog WC-a u kojem su se psi valjali po izmetu, kao što psi često rade. Plava boja bila je jednostavno znak nehigijenskog ponašanja pasa. Kao što svaki vlasnik psa zna, većina pasa će pojesti gotovo sve, uključujući i izmet - pojasnio je.

Dodao je i kako su netočne teorije koje kruže društvenim mrežama o tome da su psi i vukovi iz tog područja razvili genetsku mutaciju, pa su otporni na radijaciju. I rak. Znanstvena literatura je jedino nedvosmisleno pokazala da postoje dvije genetski različite populacije poludivljih pasa u zoni Černobila - jedna oko nuklearne elektrane nedaleko od Pripjata, a druga u i oko grada Černobila, oko šest kilometara južno od elektrane.

- Genetska istraživanja pokazuju da su većina tih pasa potomci kućnih ljubimaca koje su ljudi bili prisiljeni ostaviti za sobom i da je od tada bilo vrlo malo migracija između dviju populacija, što im je omogućilo da se razvijaju neovisno jedna o drugoj, kao i neovisno o drugim psima iz okolnih područja. Te dvije populacije postoje kao otoci odvojeni nenaseljenim područjem. Nedostatak protoka gena među njima stvara uvjete za evolucijske promjene, ali do danas znanstvena izvješća ne pronalaze dokaze da su se te populacije razvile u bilo kojem prilagodbenom smislu kao odgovor na svoja radioaktivna okruženja - istaknuo je i dodao kako, suprotno nekim medijskim natpisima, psi iz Zone nemaju ni veći ni manji broj oboljenja poput raka.

A vukovi?

- S obzirom na vrlo malu veličinu populacije, a riječ je o nekoliko desetaka jedinki, epidemiološka studija koja bi pokazala povezanost između radijacije, raka i genetskih promjena imunološkog sustava bila bi nemoguća. Takva istraživanja obično zahtijevaju milijune opažanja (ili barem desetke tisuća), jer čak i kada su stope raka visoke, on je i dalje relativno rijedak, što čini statističke povezanosti vrlo izazovnima.

Općenito, rast populacije vukova u Černobilu često se navodi kao primjer ponovnog divljanja i koristi se kao dokaz da radijacija možda i nije toliko opasna te da je lov glavni razlog zašto vukova nije bilo na tom području prije katastrofe. Iako je ovo drugo (tj. lov) vjerojatno točno, nema dokaza koji bi sugerirali da vukovi nisu negativno pogođeni radioaktivnim zagađenjem. Ono što sigurno možemo reći jest da je lov vjerojatno važniji čimbenik koji utječe na populacije vukova od radijacije, što zapravo i nije iznenađujuće - dodao je.

Većina studija koje su istraživale populacije biljaka, životinja i mikroba u Zoni nisu pronašle dokaze o znakovima prilagodljive evolucije. Postoji samo jedno istraživanje koje pokazuje ono što bi mogla biti prilagodba na radijaciju, i to za bakterije koje žive na krilima ptica. To nije iznenađujuće s obzirom na to da se bakterije mogu vrlo brzo razmnožavati. Od katastrofe do danas bilo je tisuće generacija bakterija, što omogućuje prilagodljivu evoluciju, dok psi i većina drugih biljaka i životinja često imaju samo jednu priliku za razmnožavanje godišnje, što značajno usporava evolucijski odgovor na promjene.

Jedna znanstvena studija sugerira da psi pokazuju određene znakove promjena u "ekspresiji gena" na radioaktivnijim područjima, ali to je vjerojatno izravni fiziološki odgovor, a ne odraz genetskih promjena.

- Većina objavljenih znanstvenih studija pokazuje da mnogi od proučavanih organizama pokazuju značajne negativne posljedice radijacije u dijelovima Zone gdje je radijacija visoka. Većina ljudi ne zna da unutar 2600 kilometara kvadratnih Černobilske zone isključenja (CEZ) možda samo 30 posto površine može se smatrati opasnim, dok je ostatak relativno ‘hladan‘, odnosno, nije radioaktivan. CEZ je zapravo mozaik razina radijacije koji odražava obrasce smjera vjetra i padalina u vrijeme nesreće. Nije ravnomjerno radioaktivan - pojasnio je.