Postoje ljudi koji vjeruju da trebaju učiniti sve što mogu kako bi pomogli onima oko sebe. Ne prave razliku kada je riječ o tome kome bi njihova pomoć učinila dobro: pomoći će i čovjeku i životinji. Učinit će nešto dobro za njih, koliko i kada mogu, no rado će s drugima podijeliti ono što imaju.
I dok mnogi zatvaraju svoja srca, ne želeći vidjeti one oko sebe kojima je pomoć potrebna, jer znaju da ne mogu svima pomoći, ima onih koji to ne pokušavaju. Svjesni su da ne mogu spasiti cijeli svijet, ali čine sve što mogu da taj naš svijet bude malo bolje mjesto.
Jedan od tih ljudi velikog srca je umirovljenik iz Pule kojeg svi znaju. On je Said Mujaremi i nije mu teško svakoga dana propješačiti desetak kilometara, da bi po gradu nahranio i golubove i mačke. Hranu im kupuje od svoje mirovine i nikad mu nije teško odvojiti za njih.
Životinje ga poznaju, pa mu dolaze. Navikle su da u njegovom džepu uvijek za njih ima neki fini zalogajčić, pa mu se obraduju. Ne može Said spasiti cijeli svijet, ali on jest svijet ovih životinja koje žive na ulicama i koje nemaju mnogo onih kojima su drage. Mnogi ne vole ni mačke ni golubove, pa ih tjeraju. Svaki saveznik im je važan, jer je on razlika između punog trbuha i očaja gladi.
Said pokazuje da svatko od nas može pomoći. Koliko može, kada može, ali uvijek treba htjeti. Životinjama je nakon tih susreta pun trbuščić, a njemu je puno - srce.
