NEPOZVANI GOST

Čuli sumnjivu buku, mislili su da je provalnik, ali uslijedilo je još veći šok: ‘Prebrojala sam mu sve zube!‘

Dva dana ranije neki je medo viđen kako pije vode s fontane na glavnom trgu susjednog mjesta

Annalisa Castagna i Claudio Parravano (L), zalutali medvjed (D)

 Facebook

"Na svjetlašcu mobitela prebrojala sam mu sve zube i crveni jezik među njima", opisala je Annalisa Castagna svoj bliski noćni susret sa strahom.

Noć je bila prikladna: s 31 listopada na 1 studenoga, Halloween. Predio pak idiličan: Pescosolido, u Apeninima, mirno malo mjesto nedaleko od Frosinonea, dakle u Laciju, ali blizu granice s Abruzzom.

Gospođa Annalisa Castagna i njezin muž Claudio Parravano su u zlo doba u crnoj noći čuli sumnjivu buku s balkona dnevne sobe na prvom katu njihove kuće. Oprezno su se, služeći se svjetlima s mobitela, otputili na balkon da uhvate drskog lopova. Posrećilo im se.

Lopov je bio ondje, izvana se popeo na balkonsku ogradu, ali to nije bio čovjek, sudeći po raljama u kojima je mogla brojati zube, a ni po šapi kojom je zamahnuo put telefonskog svjetla.

Gospođa veli – a prenosi portal marsicalive.it – da je neljudski zaurlala i u jednom skoku unazad prošla kroz balkonska vrata, udaljena 4 metra. Spazila je, naime, medvjeda, koji joj se nije nadao, a ona njemu još manje.

Dok se ona strateški povlačila, medo je do kraja uskočio na balkon i drugim udarom šape razvalio satelitsku antenu. Ona je vjerojatno spasila ljepotu njezina supruga, koji je u zadnji čas zaklonio lice iza medijske zaštite. Opazivši da nema odstupnicu, gospodin Parravano se bacio s balkona u vrt. "Srećom s te strane, gdje je visina 3 metra. S druge je 6. Dobro je prošao", komentirala je supruga.

Dobro je relativan pojam: bole ga rame i zdjelica, ima oguljotine duž sve desne strane tijela. Ali kad je gusto, adrenalin djeluje i kao anestetik, pa je hitro došepesao do ulaznih vrata, koja mu je supruga sišavši otvorila.

Naknadno razmislivši, gospođa pretpostavlja da se i medo prepao. Ostavio je dokaz straha na balkonu: medvjeđi drek, kako je utvrdila istraga karabinijera, pozvanih u pomoć.

Žena i muž se nadaju da će medu uloviti i vratiti u njegovo prirodno stanište. Posrijedi je lokalni marsikanski medvjed, podvrsta evropskoga mrkog medvjeda. Ima ih jedva pedesetak, ugrožena su vrsta.

Dva dana ranije neki je medo viđen kako pije vode s fontane na glavnom trgu susjednog mjesta, koje se zove San Donato Valcomino.

Biološki gledano, sa stanovišta opstanka populacije, teži je gubitak pogibija jednoga od 50 medvjeda, nego jednoga od 63 milijuna Talijana, ali ljudi ne misle tako kad se sa zvijeri nađu oči u oči. Nekako instinktivno drže više do vlastite kože.

Ozbiljno govoreći, ljudi su zašli u životinjski habitat, rascjepkali ga, smanjili, razarali – pa je logično da fauna traži svoj prostor u habitatu koji je postao ljudskim. Neke vrste to čine vještije zahvaljujući svojoj veličini i svojim prehrambenim opredjeljenjima. U Rimu su veprovi i lisice postali gradska fauna. Vucima je to teže, medvjedima još teže. Ne postoji apstraktna priroda, ona je literarni konstrukt. A u zbiljskoj prirodi se danomice mijenjaju uvjeti suživota. To je bitno čovjeku, jer i on je dio prirode. Statistički nam je pogubniji suživot s vlastitom vrstom koja netom sjedne na motorkotač ili u automobil, kamoli u ratu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. svibanj 2022 18:08