Da je čovjek, Nosonja bi danas napunio 150. rođendan. Bezub, mršav, umoran i drhtavih ruku, promrmljao bi nešto, ne bi uspio ugasiti sve svjećice i jedva bi pojeo koji zalogaj torte. Oko njega bi bilo more lica njegove djece, unuka i prijatelja, koji bi zbog njegova rođendana bili uzbuđeniji nego on sam.
Da, ta je slika pomalo tužna. No, s obzirom na to da je Nosonja pas, dodajte turbo količinu sreće cijeloj toj slici. Blesavac kakav već je, danas je napunio nevjerojatnu 21. godinu. Dan mu je isti kao i svaki drugi, ali ono što je bitno još je tu: apetiti mu ne nestaje, noge ga još drže, uvijek ga zanima što se vani događa i kakvi su to novi mirisi, a njegova Mae Isaksson ga jako voli. Njegovo lice nema veze s godinama, to je stara ozljeda. No, Nosonju za to baš boli briga.
Sigurno će se oduševiti drugačijom hranom, jer Mae danas priprema nešto posebno fino za njega. Da se razumijemo, on hranu zaista cijeni, to se s godinama nije promijenilo. Je da ništa ne vidi, ne čuje, da mrzi vrućinu, i da je uglavnom imao pseći život, ali od Nosonje nikad nećete čuti nijednu ružnu riječ. Dobro, ni ružni pokret glavom.
Odavno je on zaboravio da je bio smješten u ružnom azilu u Osijeku (prije nego su tamo došle Pobjede), pa je nastavio živjeti u dobrom azilu, pa se udomio, pa su ga sa 16. godina izbacili vani... Ali nebitno: važno je kako se gleda na stvari, a on ima ružičast pogled.
- Nije čudno da je doživio toliko, jer potrebna je ogromna doza tvrdoglavosti i upornosti da prođes skoro deset godina horor azila, pa tri godine dobrog azila, pa udomljenje u stan već u starosti, pa onda još stariji, sa 16, vraćen u azil usred zime! Ali od tada si moj! Neka je hvala svima koji te nisu htjeli i hvala tvojima iz Udruge Pobjede koji su te čuvali između tih nedaća. Jedno si od najdivnijih bića rođenih na ovoj planeti - napisala je Mae za svog miljenika, kojem svi želimo da poživi, ako može, bar još toliko.