Diljem naše zemlje itekako je došlo proljeće. Kako u suncu uživamo mi, uživaju i zmije. U ovo doba ih često susrećemo, jer izlaze iz svojih zimskih skloništa.
Od davnina pa do danas zmije se opisuju kao zle, agresivne i nadasve “podle”. Nijedna druga skupina životinja nije kroz povijest pretrpjela i preživjela više mučenja i nepotrebnog ubijanja – a sve zbog neutemeljenih vjerovanja, mitova i straha ljudi od nepoznatoga. Danas, unatoč velikom napretku u znanju i osviještenosti o očuvanju prirode, mnogo ljudi i dalje gleda na zmije kao na nešto čega se treba bojati i što bi bilo najbolje istrijebiti, ističu iz Javne ustanove Međimurska priroda.
Nažalost i zmije su ugrožene iz brojnih razloga (cijepanje staništa, zaraštanje travnjaka, onečišćenje, stradavanje na prometnicama...), a jedan od značajnijih razloga ugroženost je i ubijanje zmija kao posljedica straha.
Poznato je da u Hrvatskoj živi 15 vrsta zmija, od kojih su samo tri otrovnice (poskok, riđovka i planinski žutokrug), dok je preostalih 12 neotrovno i neopasno. Najčešće zmije u kontinentalnom dijelu naše zemlje su bjelouška, smukulja, ribarica i riđovka. Sve one su plahe i nijedna neće napasti ako nije ugrožena.
Bjelouška (Natrix natrix)
Svakako je jedna od najčešćih zmija. Odrasle jedinke narastu čak i do 200 cm, iako su obično manje. Boja tijela varira. Gornja strana je pepeljastosiva ili sivozelena u raznim nijansama. Donja strana je bijela s crnim mrljama. Sa svake strane glave ima karakteristične polumjesečaste svijetle mrlje. Uglavnom se nalazi uz stajaće ili sporo tekuće vode kao što su lokve, ribnjaci, kanali, izljevi rijeka, jezera i sl. Bjelouška se od napadača brani tako da se pravi mrtva.
Smukulja (Coronella austriaca)
Odrasle jedinke su obično dugačke do 70, nekad preko 80 cm. Ženke su veće od mužjaka. Obično je sivkasta i smeđkasta. Ženke su sivije od mužjaka (koji su obično smeđi). Po tijelu ima 2 reda tamnih (smeđih, crnih) pjega, iza glave obično malo veće mrlje (nekad u obliku rogova). Na bočnoj strani glave prolazi tamna pruga od nosnice preko oka do vrata. Trbuh je crvenkast, narančast, siv ili crnkast, nekad s pjegicama. Može se naći na grmovitim, travnatim padinama, kamenjarima (navodno čak i u vinogradima), suhim, ali i vlažnim staništima. Voli se grijati ispod vegetacije, limova, ali izbjegava velike vrućine. Zbog toga je češće aktivna u hladnijim dijelovima dana, toplim oblačnim danima. Njezin nalaz najčešće je zamijenjena s riđovkom.
Ribarica (Natrix tessellata)
Susreće se na vodenim staništima – rijeke, jezera. Voli vodu i često provodi većinu svog vremena u vodi. Može roniti do 2 sata. Vrlo je česta na obalama rijeka te jako rijetko grize. Kad ju se primi pravi se mrtva.
Riđovka (Vipera berus)
Riđovku nalazimo na raznim vrstama staništa – livadama, rubovima šuma i živica, obalama rijeka i jezera. Ona je zmija otrovnica, a nalikuje joj neotrovna smukulja (Coronella austriaca), a ponekad je zamijene i s ribaricom (Natrix tessellata).
Kako je prepoznati? Odrasle jedinke su obično dugačke do 65 cm, rijetko do 90 cm. Ženke su veće od mužjaka. Rep je 1/5 do 1/6 ukupne duljine tijela. Tijelo je deblje, ima spljoštenu “njušku”. Većina riđovki ima jasnu cik-cak liniju na leđima. U rijetkim slučajevima cik-cak linija je ravnih rubova, isprekidana, blijeda ili je čak nema. Temeljna boja tijela varira od svijetljih primjeraka do potpuno crnih kod kojih cik-cak linija nije vidljiva. Trbuh je siv, sivo-smeđi, crn, ponekad s bijelim pjegama. Vrh repa je žut, narančast ili crven odozdo.
Kako djeluje njen otrov? Otrov djeluje snažno, ali ugrizi nisu opasni kao kod poskoka. Ugriz izaziva bol, oticanje, razaranje okolnog tkiva, a u kasnijim fazama može se javiti mučnina i povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz nije opasan po život, ali se preporuča liječnička pomoć. Ljudske smrti su jako rijetke.
Kako se ponašati u staništu zmija?
Pri izlascima u prirodu i šetnjama kroz visoku travu ili grmlje nositi duge hlače i cipele koje štite nogu od ugriza.
U šetnji treba paziti da se ne staje na nepregledna mjesta, a prije odmora treba provjeriti mjesto na kojem ćemo sjediti.
Pri susretu sa zmijom otrovnicom treba se odmaknuti na sigurnu udaljenost, odnosno, ako je moguće zaobići je i zaplašiti udarcima o tlo, jer zmije izrazito dobro osjete vibracije tla.
Dakle, zmije NE love i NE ganjaju ljude već bježe čim zamijete čovjeka.
Što u slučaju zmijskog ugriza?
Zmiju nemojte pokušati uhvatiti ili ubiti, kako bi je odnijeli liječniku, jer bi pri tome mogla ponovno nekoga ugristi. Ovo je posebice opasno ako se radi o otrovnom zmijskom ugrizu. Liječnici vrlo dobro znaju prepoznati ugriz otrovnice, a točno određivanje vrste nije potrebno jer se za ugrize svih triju naših otrovnica primjenjuje isti protuotrov. Osoba koju je ugrizla zmija trebala bi se smiriti koliko je god moguće te ukloniti odjeću i nakit s mjesta ugriza zbog oticanja tkiva, a ranu pustiti da slobodno krvari bez rezanja ili isisavanja otrova. Osobu je potrebno što prije prevesti do najbliže medicinske ustanove, a poželjno bi bilo očistiti ranu i imobilizirati ekstremitet koji je zadobio ugriz pomoću nekog čvrstog predmeta i zavoja.
Prenosimo temu iz 1995. godine kao podsjetnik da se o zmijama u naseljima govori već duži niz godina. Članci su objavljeni u listu Međimurje u mjesecu ožujku 1995. godine.