Neki stručnjaci tvrde da psi ne razumiju smrt. Ako umre netko tko im je drag, recimo, neki pas s kojim se često igraju, ne shvaćaju zašto ovaj leži. Gurkaju ga njuškom, pozivaju na igru, ližu mu njušku. Onda, u nekom trenutku stanu. Shvate da ovaj ne odgovara i da nešto nije u redu. Vjerojatno nikad nećemo znati što točno shvate u tom trenutku i kakvo je njihovo poimanje smrti, no razumiju da odgovora nema. I da ga neće biti.
No, kad je riječ o psima koji su na ulici, onima koji nemaju baš nikog svog osim tog bića koje leži i ne reagira na pozive na igru, sve postaje još tužnije. Psi postaju stražari: stoje uz svog prijatelja, smireno, čuvajući ga. Čekajući... Što? Dokazujući da je ljubav uvijek, i baš uvijek, jača od smrti? Ovisi kako to želite gledati, no iz nekog razloga ne ostavljaju svoje drago stvorenje.
Baš takav prizor zatekao je jedan muškarac u okolici Kina. Prolazio je u blizini jedne napuštene staje, a onda su ga njegovi psi počeli divljački vući unutra. Nije znao što će vidjeti, no znao je da mu psi ne reagiraju tako bezveze. S ponešto straha, otišao je u staju. Unutra je zatekao prizor za plakanje.
- To su dva mlada istarska goniča. Vjerojatno su bili neuspješni u lovu, pa su završili izbačeni u napuštenom području, gdje se nisu mogli snaći. Vjerujem da je jedan umro od gladi. Drugi je stajao uz njega, čuvao ga. Ne znamo koliko dugo. No, nije se micao, nije išao tražiti hranu. Čuvao je svog mrtvog prijatelja i čekao svoju smrt - kaže Željana Milivojević, predsjednica udruge Berta, kojoj je muškarac dojavio za pse.
Ona je ta koja je ostavila svoju kuću punu pasa koje spašava s ulice i odjurila u staju. Jedan pogled joj je bio dovoljan: malenog koji je preživio, i kojeg je nazvala Đuro u čast čovjeku koji ga je spasio, odmah je odvela doma.
- Oni su se tamo sklonili od kiše. Ne znam kad, zaista je teško reći, no znate, od gladi se ne umire u jednom danu. To je sigurno trajalo... Jadni, maleni, gladni, mršavi, izbačeni daleko od svih i svega. Možda je bolje da ne znamo kako je taj jadni, kojeg više nema, proveo svoje zadnje dane. Sigurno je da je i Đuri bilo strašno. On će biti dobro, mora. Evo, jučer je bilo donekle i toplo, ali on se tresao od hladnoće. Kost i koža je, nema ga što grijati. Tuga je to, velika tuga - kaže Željana, koja ga je umotala u deku i poplun da ga zagrije.
Tužan je sad taj mali. No, bit će bolje. Sit je, ugrijan. Tijelo će se oporaviti, tuga će nestati iz njegovih očiju. Psi su neopisivo jako stvorenja i Đuro će sigurno vrlo brzo tražiti dom. No, mali djelić njega će ostati u onoj staji, u onoj tuzi, gladi i boli, uz mrtvog prijatelja. Nema nade da će čovjeka koji ih je izbacio ikada uloviti i kazniti, no za strah i bol koji su ova dva nedužna bića osjetila, a jedno od njih je i umrlo, netko bi trebao odgovarati.