Imate reaktivnog psa? To nije dobro, ali nemojte očajavati. Evo što možete raditi da mu olakšate

Pseća bihevioristica Irena Petak redovno održava online predavanja, a mi smo se priključili onome u kojem su tema bili reaktivni psi. Zvuči kao nepoznat pojam? Okruženi smo njima, zapravo. To su psi koji burno reagiraju na sve. Bicikl u prolazu, romobil koji prozuji pokraj nas, osoba koja nas pita za smjer, drugi pas... Sve je razlog za lavež. Tu je i cviljenje, druga strana ploče, a vlasnici takvih pasa znaju da je ono čak i iritantnije od laveža. Koju grešku vlasnici najčešće čine? Kažnjavaju ih, čime još dodatno potiču probleme.

Razloga za reaktivnost je mnogo: od genetike, preko epigenetike, socijalizacije, zdravlja, kastracije... No, bitno je za početak utvrditi da je pas reaktivan, a ne da ima problema sa zdravljem. Ako, primjerice, ima problema sa štitnjačom ili pati od neke alergije, pa je zbog toga nervozan i sve mu smeta, tada nije reaktivan. Prvi korak je, dakle, otići kod veterinara. Ako on kaže da je to vaše ludo stvorenje savršeno zdravo, onda je reaktivno. Žao nam je, jer to je solidno veliki problem.

Simptomi? Osim laveža i cviljenja tu je i neprestano zapišavanje svega vani, nekad je učestalo povraćanje ili kakanje, lovljenje vlastitog repa ili sjene... No, zapravo, ako imate reaktivnog psa, znate to. Možda ne znate da se to tako zove, pa kažete "Moj pas je malo lud" ili ga, kao u osječkom azilu, nazivate specošem (psom s posebnim potrebama), ali evo vam i službene dijagnoze: reaktivan je. Odlično, sad možete krenuti s popravljanjem što se popraviti može u psihi vašeg psa.

- To je proces. Ovakvo ponašanje je zapravo skupina problema koja traži posebno rješavanje. Pas vam je stalno zabrinut i na oprezu, što znači da je pod stresom, a to nije dobro za njega. Problem se jasno počinje vidjeti već oko šestog mjeseca života, a najkasnije do treće godine. Čim vidite da nešto ne valja, treba potražiti stručnu pomoć - savjetuje Irena.

Boris Kovacev/Cropix

Postoje određene pasmine koje su sklonije ovom poremećaju, recimo, ovčari i terijeri. I jedni i drugi su razvojem došli do toga: kod terijera se njeguje ratobornost, a kod ovčara brzina reakcije, pa zato često kod tih pasmina dolazi do ovog problema. No to ne znači da vlasnici kombinacije ovčara i terijera (kao, recimo, potpisnica ovih redaka) mogu sve prepisati genetici. Premda Irena ističe da vlasnici nikad nisu uzrok ovog problema, oni moraju raditi sa psom. Puno toga ovisi o epigenetici, dakle, onim genima koje je majka prenijela na svoju kćer, a to pak ovisi o njenim uvjetima života.

- Tu socijalizacija, koja je proces stjecanja društvenih pravila i usvajanja takvih obrazaca ponašanja kakva su prihvatljivi u društvenom okolišu jedinke. Važna je i habituacija, a to je proces u kojem životinja postaje naviknuta na ne-prijeteće podražaje i uči ih ignorirati - ističe Irena.

Ono što nesretni vlasnik može napraviti je postaviti jasna pravila doma i uvijek ih se pridržavati. Uz to, svakako raditi sa psom i to na principu pozitivne motivacije. Kažnjavanje općenito nije dobra ideja, jer pas nekad može krivo povezati i shvatiti kako je kažnjen za nešto sasvim drugo. Kod reaktivnih pasa bi kažnjavanje trebalo biti van svih opcija. Ono što pali je keks, igračka i pohvale.

- Prehrana, okoliš i kastracija također mogu, u određenoj mjeri, utjecati na razvoj ovog poremećaja. No to je veoma individualno. Svaki vlasnik bi trebao kod svojeg psa odmah ustanoviti koji su okidači i spriječiti psu pristup podražajima. Treba ga nagraditi u prisustvu okidača i to prije nego se počne ponašati kako ne treba. Uvijek preporučujem da pas zna osnovne naredbe, kako bi se lakše fokusirao na vlasnika - pojašnjava Irena.

Preporuča ona i interaktivne igračke. Kong, njuškavce, takva čuda. Ona koja pas razumije, koja ga potiču da razmišlja, rješava problem i dobije nagradu kad ga riješi. Da nauči da nije sve odmah i sad, da treba vremena da se riješi stvar i da će biti nagrađen kad se to dogodi.

Odlična ideja. Mislimo da i nama treba neka takva igračka, da nas nauči da budemo strpljivi sa svojim psima. Lako je klimati glavom dok Irena govori, ali nakon što vam pas 200000000-ti put zaurla na biciklista, vi ćete dreknuti toliko glasno da vas pola kvarta čuje. I time poništiti sav napredak koji ste postigli.

Dakle, strpljivo, podmitljivo i korak po korak. Imajte na umu da radite sve kako biste te pikulaste oči koje vas gledaju s povjerenjem učinili sretnima. Na kraju krajeva, koga briga što će biciklist pomisliti - bitno je da vaš pas nije pod stresom kad ga vidi. Sve to, na kraju, radite zbog njega.

I, ali možda sasvim malo, zbog svog sluha. Jer kao da ste malo oglušili od tog stalnog laveža.