- Veterinarska inspekcija Državnog inspektorata odmah po zaprimanju prijave koja je upućivala na navode iz vašega upita započela je s inspekcijskim nadzorom u suradnji s komunalnim redarom nadležne jedinice lokalne samouprave. Inspekcijski nadzor kao i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u svezi okolnosti predmetnog događaja još uvijek su u tijeku te ćemo vas po okončanju inspekcijskog postupka izvijestiti o utvrđenom - to je odgovor kojeg smo dobili iz Državnog inspektorata vezano za slučaj o kojem smo jučer pisali, o kujici Amari koja je pronađena u užasnom stanju. Zbrinuo ju je Zadarski azil, no jučer je uginula. Ona sirotica koja je premlaćena, izgladnjivana i koja se užasavala ljudskog dodira.
Potužili su se još neki dan iz Azila kako se boje da reakcija institucija ne dođe prekasno za njenu majku i ostale štence iz legla. Jedan od njih, napisali su, ima otvorenu ranu na nozi. Ako inspekcija bude spora i zahtjev za oduzimanjem se donese kasno, možda bude kasno za njegovu nogu. Ili čak život.
Nije to neopravdana bojazan. Pamtimo brojne slučajeve u kojima su veterinarski inspektori izlazili na teren i sporo donosili odluke ili pak utvrdili kako je sve u redu, da nema problema. Najčešća njihova formulacija je kako je riječ o životinji "dobrog gojnog stanja". Čim vide da ima neki zaklon, to im je u redu, a posudica, makar bila i prazna, dokaz im je da se životinju hrani. Uz to, ako je i na lancu, spremni su povjerovati vlasniku, koji uvijek da svoju časnu riječ da pas nije uvijek na lancu, pa mu oni povjeruju. Znate i sami kako vam sve druge institucije vjeruju kada date svoju časnu riječ.
Neki kritičari ističu kako veterinarska inspekcija ima previše posla i da se dosta vremena bave stajskim životinjama, no i u tom sektoru ima more užasnih slučajeva koje oni nisu ni primijetili. Ili možda aktivisti previše kritički promatraju sve što vide? Možda. Ako zakon kaže da životinja mora imati zaklon, a tamo je neka bačva ili komad plastike, pod koju se jadnik skrije, to je dovoljno, zar ne. Možda inspektori vide jednu stvarnost, onu u kojoj je to zaista zaklon, no zaboravljaju da je riječ o živom biću. Možda je taj zakon dobar za plišanog psa, ali za biće koje osjeća toplinu i hladnoću, koje je gladno i žedno, boji se i voli, to ne može biti zaklon. I to ne mogu biti uvjeti za život, a neke se stvari sasvim jasno vide na prvi pogled.
Vidi ih svatko tko je ikad imao psa, a kamoli ne stručnjaci kakvi su veterinarski inspektori.
Zašto ne vide? Na to pitanje pokušajte odgovoriti sami.