Kako pronaći dobru čuvalicu za psa? Oglasnik je pun ponuda, no svaki odgovoran "petparent" zna da nije lako odabrati čovjeka koji će provesti svakoga dana nekoliko sati u šetnji s njegovim ljubimcem. Naša "dadilja" trebala je otputovati na nešto dulji godišnji odmor i bilo je potrebno pronaći zamjenu na mjesec dana. Kad mi je to najavio (da, naša dadilja je muškarac, jer smo mi moderne ženke), u panici sam počela listati stranice oglasnika. Svi se hvale da su pouzdani i super, ali kako da ja znam da to zaista jesu? Trebam dvije šetnje tjedno, u vrijeme kad sam na satovima baleta, i ne želim da mi tada netko sjedi i čita novine dok moji psi spavaju. Treba im aktivna šetnja, ona u kojoj će se istrčati i vratiti se meni s jezikom koji se vuče po podu.
Najprije sam razmišljala da tu odgovornu zadaću povjerim prijateljima. Oni znaju moja čudovišta i spremni su na sve. Znaju da Tita mora imati svjetleću ogrlicu, jer je inače u mraku ne vide. A kad je ne vide, taj pas počinje usisivati sve. Ako nema ogrlicu, voli pronaći džogere kojima je zagustilo, sjesti pokraj njih i čekati dok ovi obave svoje, a onda pojesti ono što je ostalo iza njih.
Da, level odvratnoće 6.0, eskpert i ne, ne ponosim se time. Ako ne sjaji, probat će zaklat svakog štakora koji nam se nađe na putu. Na neku čudnu foru, ona zna da je tada ne vidim (crna je) i radi najveće gluposti koje može.
S Mašenjkinim traumama života na benzinskoj u eri prije mene lakše je postupati: ona se "samo" boji baš svega što se kreće i treba biti na oprezu. Sve to moji prijatelji dobro znaju, pa sam najprije razmišljala da ih ostavim njima. No, s druge strane, oni koji nemaju ljubimce i mogli bi mi pomoći nemaju dovoljno iskustva sa psima. Kako će znati prepoznati kad se crnom čudovištu napuhne rep i shvatiti da je to trenutak kad je, ako hoće spasiti živu glavu, treba odmaknuti od psa na kojeg se upravo jako naljutila? Kako da oni razlikuju Mašenjkin lavež panike od laveža sreće i kako da postupaju u svakoj od tih situacija?
I tako je prevagnula profi "dadilja". I tako su počele muke s ljudima po oglasniku. Službeno se smatram paranoičnim "petparentom" i sigurna sam da neke od potencijalnih čuvalica danas slave što im nisam ostavila svoje pse na čuvanju.
Zovem prvog. Mladi muškarac kaže da ima vremena i zanima ga koliko pasa imam. Objašnjavam da su terijerke i da su živahne. Jedna je mješanka njemačke lovne terijerke. Mora pripaziti na štakore, kažem mu. Nastupa tišina.
- Znate, terijeri. Ja vam imam problema s njima. Oni su živahni, tvrdoglavi, teško je to. I ako ta lovi, da, to bi mogao biti problem, jer ja ne mogu sve vidjeti. Obično šećem više pasa, pa ako su vaše mirne, mogu probati - kaže s oklijevanjem, ali mu odmah kažem da mi se ne sviđa ideja da mi pse šeće netko tko odmah kaže da ih ne može kontrolirati. I kažem da su mi ozbiljno sumnjivi ljudi koji ne vole terijere, zbog čega me njegovo čuvanje mojih ljubimica uopće ne zanima.
Idući na redu zvuči kao zen budist i kaže mi (a glas mu zvuči kao da zadnjih deset godina svakodnevno udiše isključivo mirisne štapiće) da mojim psima možda šetnja nije ni potrebna. Eto, tvrdi mi, dok sam ja na baletu, one mogu spavati kod kuće. Neće im ništa smetati. Pokušavam mu objasniti da su cijeli dan doma i da se moraju istrčati, no on ima svoju filozofiju.
- Znate, psi se energetski prilagode nama. Ako smo mi smireni i zadovoljni, i oni su. Jeste li vi smireni? - pita me, na što mu iskreno odgovaram da sam smirena kao bure baruta kojem se približava šibica. Filozof na trenutak ostaje zbunjen, ali samo na tren.
- Nema veze, pokušajte se smiriti. Naši psi naš su odraz. Ako im pošaljete energiju koja im treba, neće ni osjetiti da nema šetnje niti će im biti potrebna. Oni su odraz, razumijete li - pita me.
Ne, ne razumijem. Ali itekako shvaćam da mi taj istočnjački pseći mudrac ima namjeru naplatiti 100 kuna po satu za oba psa, što mi kaže odmah nakon gornjeg vodopada riječi. Šaljem mu energiju od koje će ga valjda tri dana boljeti lijevi bubreg i završavam razgovor.
Treća potencijalna čuvalica je žena. Odmah joj kažem da imam terijere, koji su histerični kao i vlasnik. Smije se i kaže da nema problema s tim. Cijena bi bila 100 kuna za obje, za oba sata. Zvuči iznimno povoljno. Zvuči iznimno sumnjivo, kaže pseća mater u meni. Igram na otvoreno: pitam bi li bio problem da ja malo pogledam kako ona čuva moje pse. Kaže da nema problema, ali joj onda pojašnjavam svoje viđenje stvari.
- Recimo, pošaljem frendicu da čuči u žbunju i snima kamerom kako se ti ponašaš prema mojim psima. Što misliš, ha? - pitam je, svjesna da zvučim lagano šašavo. Lagano.
Djevojku moje pitanje posve zbunjuje. Počne zamuckivati. Smijem se i kažem da se ne brine, jer moja frendica neće biti muškarac u baloneru i neće iskočiti ispred nje i razmaknuti krajeve kaputa. Na to ona posve utihne. Zapravo ne volim ljude koji nemaju smisla za humor. Moji psi ne vole ono što ja ne volim, dakle, ona mi neće čuvati pse. Pozdravljamo se.
Da skratim horor priču, na kraju sam pronašla dvije potencijalne čuvarice, obje djevojke. S jednom sam se našla u parku pokraj HNK. Sve je napravila po propisima: čučnula, dala curama da joj ponjuše ruku i ponudila im keksić. To je bio prvi minus: nemoj dati mojim psima keks, bez da me pitaš smiješ li. Što da je neka od njih bolesna? Što ako ne smije kekse jer je na dijeti ili je alergična?
Dajem joj uzice, uzima ih obje u istu ruku. Kažem joj da ih razdvajam: Tita ide lijevo, Mašenjka desno. Odmahuje rukom i nastavlja ih voditi obje na istoj strani. Sliježem ramenima, jer ako je njoj to ok, i meni je. Na kraju, treća kardinalna greška koja je stoji posla: na Zrinjevcu ih pušta s uzice. Nakon što sam joj rekla da se Mašenjka boji puno toga: muškaraca s kapama, biciklista, djece koja skaču... Objasnila sam joj da se ona boji tako da se zaleti prema objektu straha i laje kao manijak, a Tita je brani i krene za njom. Ljudi ne znaju da je to samo lavež, već misle da je napada, pa bi ih mogli udariti. Potencijalna čuvalica se nasmije i kaže: "Pa dobro, naučit će da to ne smiju raditi." Na tren stojim nasred Zrinjevca s otvorenim ustima i izgledam kao onaj lik iz stripova kojem iznad glave obično stoje oni neki neobični znakovi, što znači da psuju. Tako je, kažem joj s ledenim osmijehom na licu, ali moji psi neće kroz batine učiti što trebaju raditi. Kažem joj da mi se čini da nismo na istoj valnoj duljini i da joj se zahvaljujem na vremenu koje je odvojila za mene.
Sutradan se nalazimo s drugom djevojkom. Ona prolazi prvi test: pita me smije li dati keks (odobravam), pita me kako da ih vodi i pažljivo sluša dugačak popis stvari na koje mora paziti. Spušta mi cijenu, jer je riječ o osam šetnji u sklopu jednog mjeseca. Objašnjava na kojim mjestima bi išla s njima u šetnju. Tita ju odmah šarmira, a čak je i čula za Nabokovljevu pripovijetku "Mašenjka". Šećemo i razgovaramo: djevojka je zaista ugodno društvo i čini mi se sigurna i pouzdana. A onda napravim ono što sam od početka trebala - pogledam svoje pse. Ne sviđa im se, to je jasno. Mašenjka drži spušten rep, Tita je ukočena. Ne gledaju druge pse, Titu ne zanima štap... Pomislim, u panici, da su bolesne. Zaustavimo se, uzmem uzice i one živnu. Vratim ih djevojci, opet isto. Ne znam što da joj kažem. Neugodno mi je reći joj: ti si super, ali mojim psima se ne sviđaš. Na svu sreću, zvoni mobitel. Najboljeg prijatelja zanima kako je prošao susret. To je uže spasa, pomislim.
- Bok, što se dogodilo - pitam ga, s laganim tonom panike u glasu.
- Ništa, što bi bilo, samo da vidim valja li ta dadilja? - kaže on zbunjeno.
- O ne, je li teško? Koliko je ozbiljno? Bože moj, gdje si? - pitam ga.
- A, ok, loše je. Da, da, hitno, umiremo, jao, dođi brzo - viče on, s nadom da će djevojka pokraj mene čuti.
Čuje. Opraštamo se, obećavam da ću se javiti. Nikad se ne javim.
U svakom slučaju, "dadilja" je na kraju odustala i nije otišla na godišnji. Koliko god sam mu bila zahvalna na toj odluci, pomislila sam na svu muku koju sam prošla da mu pronađem adekvatnu zamjenu. Kad sam mu to rekla, mrtav hladan je bubnuo: "Mogao sam misliti da ćeš paničariti i da ćeš otjerati sve normalne ljude. Ista si kao i tvoji terijeri."